„Kako to misliš odlaziš?!“ vrisnula je Nataša. Danijel samo uzdahne i okrene se prema njoj: „Ne mogu više, stvarno. Ne mogu gledati kako svaki dan odeš kroz ta vrata ne znajući hoćeš li se vratiti kući ili ne“, tiho će Danijel. Nije ju mogao pogledati u oči, gledao je u pod. Nije mogao pogledati svoju Natašu, njezine plave oči koje je toliko volio. „Hoćeš li mi reći nešto ili je ovo kraj? Tri smo godine bili skupa sretni i sad ćeš otići bez ijedne riječi“ , tiho će Nataša gledajući u Danijela, suze joj teku niz njezine blijede obraze. „Da“, reče Danijel te uzme svoju torbu i ode. Nataša je znala da kada se ta vrata zatvore, s njima se završeno. Cijeli joj je svijet stao. Izgubila je svoj oslonac, jedinu stvar koja ju je držala na zemlji. Ovoj teškoj mračnoj zemlji.
Nataša je provela iduće sate sjedeći na kauču u mračnom stanu. Nije znala koliko je vremena prošlo, nije ju ni zanimalo. „BEEP“, „BEEP“, „BEEP“! Zazvoni mobitel koji je stajao na stoliću pokraj kauča. Nataša uzme mobitel i odmah počne prekretati očima. „Nataša Smith, kako vam mogu pomoći?“ kaže bez ikakvih emocija. „Pozdrav, Nataša, Charlie ovdje, trebam te u uredu, imamo problem“, užurbano joj kaže Charlie Miller, njezin šef. „Evo me za 10 minuta“, odgovori mu Nataša. „Požuri!“ zadnja je Charliejeva riječ koju je čula te večeri, ali Nataša to još nije znala.
New York je džungla. Mnogo ljudi, malih nemoćnih ljudi koji su jednostavno kontrolirani svojim vladarima, to jest Natašinim šefovima. Nataša nikada nije očekivala da će raditi za državu. Štititi ljude od kriminalaca joj je važno, ali nije se uvijek slagala s odlukama ljudi iznad sebe. Netko bi rekao da je za to zaslužan njezin otac John Smith. On je imao zanimljiv karakter. Bio je težak, ali ne fizički, psihički. Znao se ljudima uvući pod kožu, a uz to je lagao svojoj obitelji. Nije varao svoju ženu, on nije bio takav. ali ipak je imao svoje mane. Alkohol. John je izgubio svoju obitelj kada je bio relativno mlad. Mučili su ga traumatični događaji iz njegova djetinjstva, a njegovo je rješenje bio alkohol. Iako nije pio pred Natašom, ona je znala da joj otac ima probleme. Ipak, to joj nije promijenilo pogled na njega. On joj je bio idol, roditelj, savjetnik i njezin najveći obožavatelj. Poslije jedne kratke vožnje Nataša je stigla pred ured. Misli su joj bile posvuda. Mislila je o svojoj obitelji, o Danijelu i o svome poslu. Bilo je 2 ujutro, a u uredu nije bilo nikoga. Zašto bi ju Miller zvao u ovo vrijeme? Kada se popela na kat, vidjela je nekoga koga nije očekivala. Alena Younga, kriminalca kojeg Nataša i njezina ekipa love već mjesecima. Svaki im je put pobjegao za dlaku. Gospodin Young bio je čovjek koji je držao veze po cijelom svijetu. Te su mu veze služile za uvoz ilegalne robe u Ameriku. Young je bio čovjek bez ikakvih emocija, ali ne i potpuno slomljen. Nikada nije proživio ništa traumatično. Njega je privlačila moć i novac, ništa drugo. Riskirao je život drugih pa i svoj život za to malo zeleno zlo. Nataša nije bila spremna za ovaj susret. Nije bila naoružana, nitko nije znao da je ona ovdje, a najgore - ona je psihički izmorena . „Ugodna večer, gospođo Smith!“ uz pokvareni osmijeh oglasi se Young. „Gospodine Young, počašćena sam što me želite vidjeti, ali u ovo doba noći? Ne mislite li da je ovo malo pretjerano? Mogli smo se naći na nekoj večeri, ne zvuči li to lijepo?“ Nataša odgovori hrabro. Ako je išta naučila radeći ovdje neko vrijeme, onda je to da je najvažnija stvar zvučati samopouzdano i nikada pokazati da imaš slabu točku. Dići svoje zidove visoko, to je jedina obrana. „A, jao, Nataša draga, pa gdje je zabava u tome? Ja sam ovdje za biznis, ne za spoj“, kaže Young. „Drago mi je što imaš tako visoko mišljenje o sebi, ali ja nisam zainteresirana za ljude poput tebe“, odvažno mu kaže Nataša.
„Kako to misliš ljude poput mene?“ upita ju Young nekim prigušenim, pokvarenim glasom. „Slomljenim ljudima. Ljudima bez emocija“, odgovori mu Nataša. Young se počne smijati. „Što je toliko smješno?“ upita Nataša.
„Nisi čula da ne valja osuđivati druge, ja i ti smo isti, Nataša. Svatko ima svoje zlo. Između mene i tebe nema velike razlike. Slomljeni ljudi zauvijek su slomljeni, te rane ne mogu nestati, Nataša, a tvoje se vide na kilometre“, Young joj odgovori te ju pogleda pokvareno. Young je bio u pravu i Nataša je toga bila svjesna. Neke rane jednostavno se ne mogu izliječiti. „Kako ti je majka, Nataša? Zadnje što sam čuo nije bila u tako dobrom stanju?“ Evo ga opet! Nataša je dobro znala što Young smjera. Ovo je sve psihološka igra za njega. Young je dobro znao da je Natašina majka nedavno preminula, on je dobro znao da se Natašina veza raspada. „Teški su dani koji slijede Nataša, ali znaš da ja ljudima volim zagorčiti život. Imaš do sutra da mi središ odlazak iz ove države“, kaže joj Young samopouzdano. „Što ako ja to ne učinim za tebe?“ upita Nataša. „Onda ćeš ti biti razlog zašto Tim i Laura Miller ostaju bez oca.“ Ovo je trenutak kada je Young znao da je pobijedio. Nataša je imala slabih točki, ali njezin tim i njihova djeca bili su joj kao obitelj, njezin oslonac kada je bilo teško. „U redu“, tiho će Nataša. „Imaš do sutra vremena, bolje rečeno danas do 6 ujutro“, reče joj Young. U ovom trenutku Nataša je razmišljala da ako ga sad pusti da pobjegne, to je kraj potrage. Nakon četiri mjeseca lovljenja Alena sve bi bilo gotovo. On bi otišao iz države. Nestao bez traga, a najgore od svega on bi pobijedio. Morala je misliti brzo. Znala je da u uredu u ladici ima pištolj, samo ga je morala dohvatiti. „Gospodine Young, hoćete auto za prijevoz? Odvezete se do Meksika, a ja ću srediti da vas tamo čeka avion?“ kaže mu Nataša. Young samo kimne glavom. Samo tri koraka. Tri koraka do njezina stola. Otvorila je ladicu, polako izvadila pištolj, digla ga ispred sebe i okrenula se. Njega nije bilo. Alena Young nije bilo iza nje. „BOOM“! Nataša je osjetila ogroman bol u trbuhu. Okrenula se, a iza nje stajao je Young s ponosnim osmijehom. „Pa, Nataša, nisi valjda mislila da sam toliko blesav?“ podrugljivo će Young. Nataša pada na pod, a Young joj priđe bliže, čučne i pogleda ju u oči: „Nataša, nadam se da ti je jasno da je ovo kraj, možda ne za mene, ali za tebe sigurno. Znaš, u životu sam naučio samo jedno: nekad je bolje biti bezosjećajan i ne osjetiti svu bol i patnju ovog svijeta. Sretno, Nataša, pozdravi svoju mamu od mene.“ Young ustane i ode. Nataša ostaje sama, a oko nje samo tama.
„Dani koji slijede odlučit će kolike su joj šanse. Najveća nam je nada da će se ona sama izboriti. Mi smo napravili sve što smo mogli“, rekao je doktor. John Smith se molio da nikada ne dođe u ovu situaciju. Da vidi svoju kćer u bolnici znajući da joj ne može pomoći. Ovo sve podsjećalo ga je na tešku borbu koju je vodila Johanna Smith. Svi su ju zvali Jo, imala je zarazan osmijeh i plave oči. Nataša je bila ista majka, no to nije pomagalo Johnu, samo je sve bilo bolnije. Neće sad izgubiti i nju? „Tata?“ tiho kaže Nataša. „Hej, mala, kako si?“ upita ju otac. „Dobro, tata, ja sam uvijek dobro“, osmjehne se Nataša. Iako ju je bilo strah i sve ju je boljelo, znala je da će sve biti u redu. „Teta Nataša!“ vrisnula su Millerova djeca. U maloj sobi okupili su se svi: njezin otac, Milleri, Spencer i Emily; njezina obitelj bila je tu. Svi do jednog na sigurnom. Sad je sa sigurnošću mogla reći jedno - bila je okružena ljudima koje voli i ne mora se više brinuti.
Nema komentara:
Objavi komentar