Ofelijin dnevnik

Dragi dnevniče, 

što reći o današnjem događaju? Tako se mnogo toga odvija oko mene, a ja se osjećam kao da sam uhvaćena u vrtlogu ludila. Moje je ime Ofelija, a danas sam svjedočila nevjerojatnom susretu između Hamleta i njegove majke Gertrude. Bilo je toliko neizrečenih riječi i skrivenih emocija u tom prostoru. Dok su oni razgovarali, nisam mogla odoljeti da ne promatram njihove izraze lica i geste. Hamlet je bio pun gorčine i tuge, a Gertruda je izgledala kao da se bori s unutarnjim nemirima. Osjećala sam se kao da sam uhvaćena između njih, kao da sam nevidljiva prisutnost koja svjedoči njihovu sukobu. Dok su njihove riječi odzvanjale u prostoriji, moje su misli lutale. Pitala sam se što je točno izazvalo toliku patnju u Hamletu. Što se dogodilo da je postao ova tamna i tajanstvena osoba? Osjećam da postoji nešto duboko zakopano u njemu, nešto ga muči i čini ga ranjivim. Isto tako, osjećam da Gertruda skriva svoje istinske osjećaje. Je li sretna u svojoj novoj vezi s Hamletovim stricem Klaudijem? Ili je to samo maska koju nosi kako bi preživjela u ovom kaosu? Osjećam kao da se svi oko mene pretvaraju, a ja sam zarobljena u njihovim lažima. A Hamlet, on je poput vjetra koji mijenja smjer. Svojim pogledom zahvaća moje srce, a svojim me riječima obmanjuje. Tuga me obuzima, kao da sam izgubila samu sebe. Što osjećam prema njemu?  To je poput cvijeta koji vene, ljubavi koja boli. Zbunjena sam, ne znam kako da mu pokažem svoju ljubav. Moje su misli isprepletene, kao labirint bez izlaza. Ali unatoč svemu moje srce kuca samo za njega. Oh, Hamlete, zar ne vidiš moju patnju? Zar ne osjećaš moju ljubav? Dnevniče, osjećam se kao da sam u vrtlogu emocija i tajni. Ne znam kamo će me to odvesti, ali nastavit ću promatrati i pokušati razumjeti što se događa.   

Julia Lovreković, 3.a

Dnevnik Hamleta

Dragi dnevniče,

danas je bio dan ispunjen sjajem dvora, ali mračnom tajnom tragedije. U sjeni pozornice razotkrio sam kakav je zapravo Klaudije, tajni izdajnik. Uz namještenu predstavu ispričao sam mračnu istinu, osjećao sam kako se tama  njegove izdaje razotkriva poput pokrivača. Njegove skrivene laži sada leže raspršene dok istina izbija na površinu poput oluje koja uništava sve pred  sobom. Polonije, Klaudijev savjetnik, završio je kao nesretna žrtva moje bijesne epizode. Mislio sam da je to kralj izdajnik, no prevario sam se i učinio užasnu grešku. Bio sam shrvan tim osjećajem krivnje i pitam se je li to bio čin hrabrosti ili samo još jedna stepenica do moje pripasti. Ofelija, nježna i ranjiva poput cvijeta u cvatu, bila je shrvana mojim postupkom. Njezin pogled prošao je kroz moju dušu kao oštra sjekira. Pitam se je li ljubav prema njoj bila samo varka ili je u mom srcu skrivena bol koju ne želim priznati. Na dvoru krvavi tragovi mojeg čina pratili su me u stopu i postali su jasni. Kralj i kraljica, licemjerni u ovoj igri, motrili su na mene kao na divlju životinju. Moje sumnje u njihovu umiješanost u očevu smrt sve su veće, ali istina se zakopava duboko ispod slojeva laži. Horacije, vjerni prijatelj, dijeli sa mnom moje križeve koje nosim sa sobom  i pomaže mi sagledati svijet iz drugačije perspektive. U njemu nalazim podršku i razumijevanje koje su mi drugi uskratili. Dnevniče, noć pada nad dvorom, ali u mojem tijelu raste oluja osjećaja. Htio bih shvatiti svoje postupke, razlikovati istinu od laži, ali svijet oko mene postaje sve zagonetniji. Bojim se da će se ova priča završiti tragedijom koja će me stajati života.

Jana Koren, 3.a  

  

Ofelijin dnevnik

24.8.1577.

Danas kad se probudih, na nebu je sunce sjalo, a mile ptičice svojim opojnim pjevom ispuniše moje uši. Dan je bio tako divan, skoro nestvaran, radosni osjećaji ispunili su moju dušu. Odlučila sam prošetati po kraljevskome dvoru kad najednom opazih kraljevića Hamleta. Oh, nebesa, možete samo zamisliti kakvi su me sve osjećaji preplavili! Riječi ne mogu opisati tu sreću, tu strast. Stajao je na balkonu i bio je u dubokim mislima. Oh, kada bi barem razmišljao o meni kako ja razmišljam o njemu. Zašto mora biti tako opojne ljepote, čak i kada samo stoji i ništa ne radi. Samo jedan pogled na te njegove oči i bilo tko mogao bi se zaljubiti. Te oči tako su veličanstvene, imaju tu moć da ti pokažu da još uvijek ima nade, da ima nešto više u ovome našem bijednom životu. U ovome životu koji naizgled nema neki veći smisao - tako mi se samo činilo. Ali otkad sam vidjela taj njegov osmijeh, osmijeh koji bi slomio i najkamenija srca, osvijetlio najmračniju dušu i razveselio najuplakanije dijete, sve se promijenilo. On je dao mojem životu neki smisao. Do sada sam živjela dan po dan čekajući da se više ova moja vječna muka okonča. Nikada nisam, ni u svojim najpomahnitijim snovima, pomislila da neću moći dočekati svako jutro da ga vidim.   A kada me pozdravio, toliko me novih nepoznatih osjećaja obuzelo, dan je postao stotinu puta ljepši. Taj njegov glas kao da je dar od anđela, toliko je mio. Kada bi mi svaki dan satima pričao, nikada mi ne bi  dosadilo. Oh, Bože, kakvu si to kletvu bacio na mene da svaka pomisao koju imam, vodi do njega, gdje god da jesam, moje oči traže samo njega, a uši pozorno osluškuju ne bi li slučajno čule njegov glas. Ova je ljubav najveći dar, ali i najveće prokletstvo. Što će on sa mnom, tako nesavršenom i običnom djevojkom. Jedino mjesto gdje imam uopće ikakve mogućnosti biti s njim moji su snovi. Oh, kako je užasna ova bol, ova probadajuća bol saznanja da nikad nećemo biti zajedno. Neka je proklet ovaj život, život bez tebe! Zašto i ja ne mogu biti čiste kraljevske krvi već moram imati ovu nečistu krv, nedostojnu njega. Bože, što sam ti ikada učinila da me tako okrutno kažnjavaš? 

Kada je sunce već bilo visoko na nebu, odlučila sam otići na livadu ubrati pokoji cvijet. Igrom slučaja, na tren sam zatvorila oči i usnula. Kada najednom osjetim topao zrak iznad glave. Probudim se, a ono kraljević Hamlet. Ne  znam jesam li se više obradovala ili uplašila. Pružio mi je ruku da  ustanem.  kako ima tople i nježne ruke, kao da su ih napravili sami anđeli. Pitao me što radim, zašto sam sama  i ponudio se biti sa mnom. Rekao je da su neki lopovi u kraju pa da se brine za mene. Najednom je prekinuo razgovor i stavio nekoliko mojih vlasi meni iza uha, približio se i poljubio me. Cijeli svijet zastao je u tome trenutku. Srce mi je tako brzo kucalo, mislila sam da će iskočiti iz moje kože, nikada nisam bila sretnija nego tad. Rekao mi je da imam oči u kojima vidi mora i oceane, da su tako opojne  te da nikada u svojem životu  nije vidio oči ni blizu lijepe kao moje.  Kada se smračilo, krenuli smo kući, pomogao mi je popeti se na njegova konja. Konj je bio crn  kao noć, bio je baš onakav kakvog sam ja oduvijek željela. Nakon mene popeo se on, držala sam ga tako čvrsto, nisam željela da se to ikada završi, ali svemu lijepome dođe kraj.

(Ofelijino posljednje priviđanje prije nego što se  ubila.)           

Rea Sabljak, 3. c

DNEVNIČKI ZAPIS – OFELIJA

Dragi dnevniče,

moj život u dvorcu Elsinore oduvijek je bio odličan, barem svi tako kažu. Imala sam Hamleta koji me volio i sve ostale dvorjane koji su bili dio dvorca jer su bili jako dragi i nitko se nije svađao, što zapravo nije istina, jer ostali ljudi nisu vidjeli sve događaje kao ja koja sam ondje živjela. Odnos između mene i Hamleta  oduvijek je bio miran. No jedno je jutro sve postalo kao noćna mora. Jednostavno ne znam što se s njime dogodilo, kao da ga je neko ludilo spopalo. Ponašao se neuobičajeno i odnosio se prema meni kao da ne postojim te kada bih ga upitala što se događa, rekao bi da je sve u redu i da se ne trebam brinuti. Ali, ja ne bih bila ja da se jedan dan nisam ušuljala u sobu njegove majke kako bih prisluškivala njihov razgovor. I tada sam saznala razlog njegova ludog ponašanja. Otkrio je majci da je razgovarao s Duhom svoga oca Hamleta te da zna istinu o njegovu pravom ubojstvu. Moj otac Polonije također se skrivao u sobi iza jedne zavjese i Hamlet ga je ubio jer je mislio da je to kralj Klaudije. Kada sam to vidjela, jednostavno nisam smjela ništa učiniti jer tko zna što bi meni napravio, tako da sam ostala čekati trenutak kada bih mogla pobjeći iz sobe. Nakon toga ništa nije bilo isto. Poludjela sam. Nitko nije znao što da radi sa mnom. Ponašala sam se čudno, nosila sam cvijeće drugim dvorjanima i pjevala im pjesme. Ni ja sama nisam znala što se sa mnom događa. Jedan dan više nisam mogla biti u dvorcu jer me sve podsjećalo na moga oca i na Hamleta koji kao da me prestao voljeti, te sam otišla u šetnju. Sjela sam iznad potoka na jedan most i pjevala pjesme. Razmišljala sam kako je život težak te sam pokušala shvatiti zašto se ovo baš meni moralo dogoditi. Promatrala sam potok koji je tekao ispod mene i tada shvatila da je on isto što i život – prolaznost.

(dnevnički zapis nema kraj jer se Ofelija nakon zadnje napisane rečenice utopila)

Petra Bubnjić, 3.a

Ofelijin dnevnički zapis

Otkad mi je brat Laert otputovao u daleku Francusku, moj se život uistinu počeo raspadati. Nisam imala na umu da će mi ovoliko nedostajati, ali boravak ovdje u Danskoj jednostavno nije potpun bez njega. Po cijele dane moram biti s ocem ili sam sama i obično se „družim“ s knjigama. Druženje s ocem možda i ne bi bilo toliko loše da se on nije u potpunosti promijenio pod Klaudijevim utjecajem - to više nije onaj otac kakvog ja pamtim. Otac se više uopće ne brine kako je meni već samo želi udovoljiti Klaudiju, a pravi primjer toga jest moj odnos s Hamletom koji oni neprestano pokušavaju kontrolirati. Klaudije i otac mene koriste kao mamac za svoje spletke i iako ja uistinu volim Hamleta, jednostavno moram slušati njihove zapovijedi. Otac mi je davno savjetovao da s Hamletom budem veoma oprezna i da mu ne pokazujem svoje osjećaje izravno nego da budem hladna i nedostižna iako sam ja u sebi gorjela. Ja stvarno volim Hamleta svim svojim srcem, znam, ili sam barem mislila da znam, da i on mene voli jer mi je to više puta priznao u tajnosti. Ali nije mi jasno kako nekome koga navodno toliko voliš, možeš nanositi takvu bol. Mislila sam da za Hamleta i mene ima barem malo nade, no nakon današnjeg kobnog događaja prilično sam sigurna da nema. I sada dok ovo pišem, plačem i više ne vidim smisao u ovom bijednom životu. Nakon što je Hamlet danas usmrtio moga oca, sve su moje želje i nade pale u vodu. Ne želim više živjeti ovdje bez oca, bez ljubavi i sa srcem punim tuge. Mislim da sam odlučila -  najbolje bi bilo da se jednostavno pridružim svome ocu i tada bih bila bez briga.

Patricija Volenik, 3. a

Dnevnički zapis Zore (Koraljna vrata)

Dragi dnevniče,

danas je Krsto napustio Lastovo, i to zauvijek. S njim je otišao i Irfan… Osjećam se jako čudno od trenutka kad mi je njihov brod nestao iz vidika. Ne želim to priznati, ali zavoljela sam ih, obojicu. Unijeli su mi u život dugo iščekivani adrenalin, uzbuđenje, euforiju… I tom brzinom kojom su te emocije ušle u moj život, tako su me brzo i napustile. Od trenutka kad sam vidjela tu dvojicu kako pokušavaju spasiti Filicu, postali su mi simpatični i znala sam da će nekako naći način da uđu u moj život. Bili smo kao mala obitelj Krsto i ja, ali i Irfan i ja. Srce mi se slamalo kad je ležao danima izgledajući bespomoćno i na izmaku svih snaga. Liječila sam ga svom snagom, ali na kraju nisu moje sposobnosti bile ono što ga je izliječilo. Bio mi je kao dijete koje nikada nisam imala, a ja njemu kao majka koju nikad nije imao. Ne znam što će biti s njim, ali znam da će se snaći u životu. Sam je rekao da planira otići u Njemačku i zaraditi dobre novce. A Krsto… To je baš ironično. Toliko me živcirao tim svim svojim teorijama, a na kraju je bio u pravu cijelo vrijeme. Ja inače ne volim biti u krivu. Zaljubila sam se prvi put nakon pet godina, pet dugih godina. Ali najgore je to što sam se zaljubila u oženjenog muškarca. Ne znam tko je od nas gori jer smo oboje dopustili da se to dogodi. Kad se samo sjetim svoje reakcije prije pet godina kad sam saznala da me zaručnik prevario. Poludjela sam, odmah sam se spakirala, otišla iz stana i prihvatila posao koji je zahtijevao boravak na mjestu što udaljenijem od Zagreba. Nisam poštena, znam. Međutim, život očito nije pošten jer se moj zaručnik bar oženio za tu djevojku i zaboravio me. Ja se nekako još uvijek mučim s tom činjenicom. Ne znam kako ću bez Krste i njegova stalnog pričanja o Osmanu koji toliko obožava. Žao mi ga je, napokon je postigao svoj cilj pronalaska cjelovitog Osmana samo da bi sve propalo u vodu, i to doslovno. Ne razumijem zašto već moraju otići, zašto nisu još malo mogli ostati. Tako su burno to odlučili da se nismo ni pravilno oprostili. Ako oni tako žele, neka i bude. 

Neću ih zvati. 

Neću se čuti s njima. 

Neću se čak ni raspitivati o njima.

Ako treba, zaboravit ću ih, nije mi to problem. 

Jedina mi je briga, hoće li oni zaboraviti mene… 

Mila Kurečić, 3. a

Hamletov dnevnik

Dragi dnevniče,

nakon smrti moga oca sve je pošlo po zlu i moji su dani ispunjeni sumnjom i tjeskobom. Moj stric Klaudije oženio se mojom majkom samo kako bi preuzeo krunu. Gledajući ih, mislio sam da moj život ne može biti gori, no onda su mi moji stražari rekli da se noću na zidinama pojavljuje silueta s vojnim oklopom koja podsjeća na moga oca. Osobno sam otišao provjeriti točnost te informacije i upravo je ta noć rezultirala novim, ključnim saznanjima. Možda će zvučati suludo, no razgovarao sam s duhom svoga oca i od njega sam saznao da ga je usmrtio moj stric Klaudije. Posljednja stvar koju moj otac traži od mene jest osveta. Nakon tog susreta sve se promijenilo. Prvo nisam znao što učiniti i kako osvetiti oca pa sam se pred ostalim ljudima na dvoru pretvarao da sam poludio od silne tuge za ocem. Od tada svi razgovaraju sa mnom s mnogo opreza, no to mi daje dodatnog prostora za razmišljanje. Mogao bih odmah osvetiti oca da me ne sprječava pitanje o istinitosti onoga što duh tvrdi. Kada se danas na dvoru pojavila putujuća glumačka družina, dosjetio sam se odličnog načina kojim ću provjeriti Klaudijevu nevinost. Glumačka družina pomoći će mi s uprizorenjem predstave u kojoj će kralj Gonzago biti ubijen identično kao i moj otac. Tijekom predstave bit ću u publici  i promatrati Klaudijevu reakciju koja zasigurno neće izostati ako je duh govorio istinu. Odmah sam započeo s pripremom scenarija, a uz odlične glumce ova predstava ne bi trebala biti velik problem. Moram biti mudar i oprezan tijekom provođenja svog plana jer vrlo lako može sve poći po zlu. Svjestan sam da se upuštam u opasnu igru, no moram otkriti istinu i zadovoljiti pravdu. Osjećam se zarobljeno u vrtlogu svojih misli i srce mi je teško od tereta koji nosim, no kako da noću mirno spavam kada ni duša moga oca nije u miru. Nisam još siguran što ću učiniti ako Klaudije zaista bude raskrinkan, ali o tome ću razmišljati neki drugi dan jer sam danas ionako dovoljno isrcpljen zbog priprema predstave. Trenutno me tješi jedino nada da će uskoro sve biti gotovo. Pisat ću ponovno nakon predstave jer predosjećam da će se na njoj dogoditi veliki preokret.

 

Lucija Klešić, 3. a

Dnevnički zapis – Valpruga Stipančić (Prema romanu Posljednji Stipančići)

Dragi moj dnevniče,

sjećam se kao da je jučer bilo kad sam se udala za svog a muža Antu. Bila sam mlada i neiskusna djevojka sa samo šesnaest godina, a on je već imao četrdeset. Ante mi se svidio jer je imao gospodsko ponašanje, ali prije svega moji roditelji zahtijevali su da se udam za njega. Odgajana sam u strogoj patrijarhalnoj obitelji, moji roditelji bili su ugledni senjski Domazetovići koji su zbog svojih financijskih problema mene htjeli zaštititi tako da se udam za Stipančića. Ponekad se sjetim kako sam se u kući kriomice, od majke, igrala lutkom i kako mi ponekad nedostaje to djetinjstvo koje sam propustila udavši se tako mlada. Nakon vjenčanja sve mi je bilo nepoznato, ali Ante me je prilagodio sebi i njegovim gospodskim navikama. Prvo dijete, svoga Jurja, rodila sam 1806. godine. Bila sam presretna, a ponosan Ante pripremao je Jurjevo krštenje dva mjeseca. Krštenje se odvilo u Antinu vinogradu gdje su bili postavljeni šatori za brojne uzvanike. Kasnije sam u kočiji došla i ja, ali onda je nastao problem. Nakon što sam izašla iz kočije, do mene je došao pijani natporučnik Winter i počeo mi priznavati ljubav. Zbunila sam se, a ljutit Ante mačem je rasporio Winterovo čelo i počeo vikati. Od šoka samo sam pala u ruke gospođe Dragančićke. Bila je to velika sramota za Stipančiće, Ante je bio jako ljut jer su sve njegove pripreme pale u vodu zbog švapske pijanice. Nakon šest godina rodila sam kćer Luciju, no sreća mog muža nije bila velika kao za Jurjevo rođenje. Lucija je do svoje šeste godine jela u kuhinji sa služavkama jer se kod Stipančićeva stola nije smjelo razgovarati osim kada bi Ante ispitivao Jurja svakojakim pitanjima. Ante je prvi uzimao jelo, a zatim Juraj te Lucija i ja. Juraj je bio doista pametan te je Ante u njega ulagao mnogobrojne sate učenja, ali za Lucijino školovanje Antu nije bilo briga osim kada je prije smrti zatražio da nauči talijanski jer bi bila sramota da Stipančićeva kći ne zna talijanski. Smetala mi je ta razlika između školovanja muške i ženske djece, no Ante je tako odlučio. Kada je Juraj navršio šesnaest godina, za stolom se počelo razgovarati o njegovu studiju u Beču. Nisam puno znala o Antinu planu za Jurjevo školovanje jer se nisam smjela miješati u njegove poslove. U listopadu 1822. godine Juraj je odlazio u Beč, a ja sam to jutro bila toliko uzrujana i nisam mogla zamisliti kako će biti bez Jurja. Prije Jurjeva odlaska htjela sam mu objesiti križić sa svetim moćima oko vrata, ali Ante mi nije dopustio već sam se na brzinu pozdravila sa sinom. Ante mi je uvijek govorio da ću svojim „ljubakanjem“ pretvoriti Jurja u ništčovjeka kao i Luciju. Poslije Jurjeva odlaska Ante se zatvorio u sobu na drugom katu, a lice mu se zarumenjelo samo kad bi stiglo Jurjevo pismo. Eh, nijedno pismo nisam u svoje ruke dobila, samo je Ante za stolom znao govoriti što Juraj piše i hvaliti sebe kako će od njega napraviti pravog čovjeka sa svijetlom budućnosti. Lucija je uvijek bila uz mene, njen otac nije pitao za nju, samo je mario za Jurja. Lucija je kao mala uvijek gledala kroz prozor s nadom da će se ići igrati na ulicu, ali Ante joj to nikada nije dopustio jer je smatrao da njegovo dijete ne može trčkarati po ulici s ostalom djecom. Sve se vrtjelo oko Antinih planova za Jurja. Eh, ali Antini planovi nisu uspjeli. Juraj je po muževim riječima samo sve češće novac tražio i zavlačio ga da će završiti studij, a zapravo je postao običan konobar. Ja sam bila sretna jer sam barem znala da je živ, ali Ante je bio jako bijesan na sina. Razočarani Ante polako je umirao, a onda je i počeo voljeti Luciju. Lucija i Ante manje su ulazili u sukobe i počeli su se zbližavati. No, ipak, bilo je prekasno. Ante Stipančić je preminuo. Lucija se kajala zbog svađa s ocem, a ja sam se osjećala usamljeno i jedva sam čekala Jurajev dolazak. Jedne večeri došao je moj sin nakon dugo godina kući, čak ni Luciju nije prepoznao. Bila sam presretna, bio je to prelijep osjećaj zagrliti svoga sina, a i Lucija je postala nekako sretna upoznavši mladog Alfreda koji je došao zajedno s Jurjem. Moja Lucija zaljubila se u Alfreda i lice joj je napokon porumenjelo. Nakon Jurjeva i Alfredova odlaska morale smo otići u drugu kuću zbog Jurjevih dugova. Bila sam ljuta na sina jer je mene i Luciju otjerao u bijedu. Zaljubljena Lucija slala je pisma Alfredu, a onda sam saznala njenu tajnu. Bila bi velika sramota da je netko saznao kako je Lucija imala pobačaj. Jedva sam nagovorila Luciju da mu piše pisma, no on svakako nije odgovarao. Lucija je samo klonula, a njena tuga pogoršavala je bolest. Nisam znala što učiniti te sam mladića Martina Tintora nagovorila da šalje pisma Luciji u Alfredovo ime. Služavka Gertruda i ja brinule smo se o pismima koje je Lucija slala Alfredu. No Lucija je nakon nekog vremena počela sumnjati u pisma, a najviše ju je slomilo kada je pravi Alfred poslao pismo u kojem je pisalo da je u sretnom braku. Lucija se potpuno slomila, a ja više nisam bila sigurna jesam li dobro napravila za svoju kćer, a ona je samo htjela slobodan život jedne djevojke. Lucijina se bolest pogoršala, a kad je upoznala Tintora, bilo je prekasno te je otišla za ocem, a Juraj je, najbolje je reći, nestao. Srce mi se slomilo, ostala sam sama. Moje želje ni za Jurja ni za Luciju nisu se ostvarile. Polako nestaje i plemstvo u Senju, sve se izokrenulo. A ja? Živim kao prosjakinja sa slomljenim srcem čekajući drugi Uskrs bez svoje Lucije. Bože, što će od ovoga biti…

Tena Feketija, 1. a