Posljednji Stipančići iz Lucijine perspektive

Ovo je posljednje pismo koje pišem. Voljela bih svima ispričati kako ja gledam na događaje koji su sada iza nas, iza moje obitelji i mene. Moja majka Valpurga često mi je prepričavala događaje da nam prije prođe vrijeme koje smo provodile u malenoj i zagušljivoj sobici. Moj otac Ante bio je puno stariji od moje majke, ali ona se ipak udala za njega. Oduvijek je gledala na njega kao na heroja koji ju je spasio od propasti njene obitelji, istinski ga je voljela i prelazila preko svih loših stvari koje je radio. Bila je kao slobodna ropkinja. Odmalena me otac odbacio, a njegov sin, odnosno moj brat Juraj, bio mu je najvažniji. Svoje neostvarene želje htio je ostvariti preko njega. Htio je da on bude ponos obitelji. Ja sam se uvijek jako bojala oca, nikad s njim nisam razgovarala. Do svoje šeste godine nisam smjela jesti s njima za stolom. Kao mala često sam gledala drugu djecu kako se vani igraju, kako uče i obrazuju se. Ja ništa od toga nisam mogla, a kad sam porasla, shvatila sam koliko mi nedostaje što nisam pohađala školu. Osjećala sam se glupo, zakinuto i nedovoljno bitno. Mnogo sam čitala i podučavala sama sebe koliko sam mogla. Kasnije je otac poslao brata na fakultet u Beč. Mnoge je godine bio tamo, otac mu je slao mnogo novca te smo se odrekli prijeko potrebnih stvari kako bi njemu bilo dobro. Na kraju je on bio samo konobar koji se mnogo zadužio. Otac je obolio te ga je saznanje istine o njegovu sinu dotuklo. Umro je meni na rukama, majka i ja bile smo uz njega. Mislim da je tek tada shvatio svoje pogreške. Nakon njegove smrti Juraj je nastavio tražiti novac od majke. Ona nije imala ništa i nikada nije vodila brigu o financijama. Nakon mnogo godina Juraj je došao kući te je sa sobom poveo prijatelja Alfreda. Alfred je bio divan, mnogo sam s njim razgovarala i pružio mi je pažnju koju od oca nikada nisam dobila. Zaljubila sam se u Alfreda. A brat, brat je došao kući samo zbog novca. Prijetio je da će si nauditi, pa je majka od straha prodala našu kuću i dala mu sve novce koje je dobila. Nas dvije od tada živimo u malenoj kućici sa sluškinjom Gertrudom koja je uvijek bila dio obitelji. Brat i Alfred nakon toga su otišli, a ja sam nastavila pisati pisma Alfredu. Prvo mi je odgovarao, a onda je prestao. Bila sam slomljena jer sam mislila da će me spasiti od ove bijede. Čak sam i zatrudnjela, ali njega nije bilo briga, samo mi je poslao sredstvo za pobačaj. Nisam išla doktoru jer moja majka nije htjela da se to sazna, smatrala je to sramotom. Nakon nekog vremena Alfred mi je ponovno počeo slati pisma. Kad god bih čula poštara na vratima, odmah bih trčala i čitala pismo da vidim što mi poručuje. Od njegovih pisama bilo mi je bolje, živnula sam, no, nažalost, i posumnjala. Potajno sam mu napisala jedno dugačko i iskreno pismo te ga sama poslala jer mi majka nikada nije dala da sama šaljem pisma. Kad sam dobila njegov odgovor, sve je u meni umrlo, napisao mi je da je već u sretnom braku. Oboljela sam, te od tada ležim u krevetu i jedva dišem. Znam da je ovo moj kraj, pa sam zato napisala ovo svoje posljednje pismo. Nadam se da će majka biti dobro, ali nekako ni sama ne vjerujem u to. Pogotovo zato što se Juraj pomađario, to ju je šokiralo. Ja odlazim s ovog svijeta, spašavam se.

Lucija Stipančić

Lana Kostadinović, 1. a

Dnevnički zapis – Valpruga Stipančić (Prema romanu Posljednji Stipančići)

Dragi moj dnevniče,

sjećam se kao da je jučer bilo kad sam se udala za svog a muža Antu. Bila sam mlada i neiskusna djevojka sa samo šesnaest godina, a on je već imao četrdeset. Ante mi se svidio jer je imao gospodsko ponašanje, ali prije svega moji roditelji zahtijevali su da se udam za njega. Odgajana sam u strogoj patrijarhalnoj obitelji, moji roditelji bili su ugledni senjski Domazetovići koji su zbog svojih financijskih problema mene htjeli zaštititi tako da se udam za Stipančića. Ponekad se sjetim kako sam se u kući kriomice, od majke, igrala lutkom i kako mi ponekad nedostaje to djetinjstvo koje sam propustila udavši se tako mlada. Nakon vjenčanja sve mi je bilo nepoznato, ali Ante me je prilagodio sebi i njegovim gospodskim navikama. Prvo dijete, svoga Jurja, rodila sam 1806. godine. Bila sam presretna, a ponosan Ante pripremao je Jurjevo krštenje dva mjeseca. Krštenje se odvilo u Antinu vinogradu gdje su bili postavljeni šatori za brojne uzvanike. Kasnije sam u kočiji došla i ja, ali onda je nastao problem. Nakon što sam izašla iz kočije, do mene je došao pijani natporučnik Winter i počeo mi priznavati ljubav. Zbunila sam se, a ljutit Ante mačem je rasporio Winterovo čelo i počeo vikati. Od šoka samo sam pala u ruke gospođe Dragančićke. Bila je to velika sramota za Stipančiće, Ante je bio jako ljut jer su sve njegove pripreme pale u vodu zbog švapske pijanice. Nakon šest godina rodila sam kćer Luciju, no sreća mog muža nije bila velika kao za Jurjevo rođenje. Lucija je do svoje šeste godine jela u kuhinji sa služavkama jer se kod Stipančićeva stola nije smjelo razgovarati osim kada bi Ante ispitivao Jurja svakojakim pitanjima. Ante je prvi uzimao jelo, a zatim Juraj te Lucija i ja. Juraj je bio doista pametan te je Ante u njega ulagao mnogobrojne sate učenja, ali za Lucijino školovanje Antu nije bilo briga osim kada je prije smrti zatražio da nauči talijanski jer bi bila sramota da Stipančićeva kći ne zna talijanski. Smetala mi je ta razlika između školovanja muške i ženske djece, no Ante je tako odlučio. Kada je Juraj navršio šesnaest godina, za stolom se počelo razgovarati o njegovu studiju u Beču. Nisam puno znala o Antinu planu za Jurjevo školovanje jer se nisam smjela miješati u njegove poslove. U listopadu 1822. godine Juraj je odlazio u Beč, a ja sam to jutro bila toliko uzrujana i nisam mogla zamisliti kako će biti bez Jurja. Prije Jurjeva odlaska htjela sam mu objesiti križić sa svetim moćima oko vrata, ali Ante mi nije dopustio već sam se na brzinu pozdravila sa sinom. Ante mi je uvijek govorio da ću svojim „ljubakanjem“ pretvoriti Jurja u ništčovjeka kao i Luciju. Poslije Jurjeva odlaska Ante se zatvorio u sobu na drugom katu, a lice mu se zarumenjelo samo kad bi stiglo Jurjevo pismo. Eh, nijedno pismo nisam u svoje ruke dobila, samo je Ante za stolom znao govoriti što Juraj piše i hvaliti sebe kako će od njega napraviti pravog čovjeka sa svijetlom budućnosti. Lucija je uvijek bila uz mene, njen otac nije pitao za nju, samo je mario za Jurja. Lucija je kao mala uvijek gledala kroz prozor s nadom da će se ići igrati na ulicu, ali Ante joj to nikada nije dopustio jer je smatrao da njegovo dijete ne može trčkarati po ulici s ostalom djecom. Sve se vrtjelo oko Antinih planova za Jurja. Eh, ali Antini planovi nisu uspjeli. Juraj je po muževim riječima samo sve češće novac tražio i zavlačio ga da će završiti studij, a zapravo je postao običan konobar. Ja sam bila sretna jer sam barem znala da je živ, ali Ante je bio jako bijesan na sina. Razočarani Ante polako je umirao, a onda je i počeo voljeti Luciju. Lucija i Ante manje su ulazili u sukobe i počeli su se zbližavati. No, ipak, bilo je prekasno. Ante Stipančić je preminuo. Lucija se kajala zbog svađa s ocem, a ja sam se osjećala usamljeno i jedva sam čekala Jurajev dolazak. Jedne večeri došao je moj sin nakon dugo godina kući, čak ni Luciju nije prepoznao. Bila sam presretna, bio je to prelijep osjećaj zagrliti svoga sina, a i Lucija je postala nekako sretna upoznavši mladog Alfreda koji je došao zajedno s Jurjem. Moja Lucija zaljubila se u Alfreda i lice joj je napokon porumenjelo. Nakon Jurjeva i Alfredova odlaska morale smo otići u drugu kuću zbog Jurjevih dugova. Bila sam ljuta na sina jer je mene i Luciju otjerao u bijedu. Zaljubljena Lucija slala je pisma Alfredu, a onda sam saznala njenu tajnu. Bila bi velika sramota da je netko saznao kako je Lucija imala pobačaj. Jedva sam nagovorila Luciju da mu piše pisma, no on svakako nije odgovarao. Lucija je samo klonula, a njena tuga pogoršavala je bolest. Nisam znala što učiniti te sam mladića Martina Tintora nagovorila da šalje pisma Luciji u Alfredovo ime. Služavka Gertruda i ja brinule smo se o pismima koje je Lucija slala Alfredu. No Lucija je nakon nekog vremena počela sumnjati u pisma, a najviše ju je slomilo kada je pravi Alfred poslao pismo u kojem je pisalo da je u sretnom braku. Lucija se potpuno slomila, a ja više nisam bila sigurna jesam li dobro napravila za svoju kćer, a ona je samo htjela slobodan život jedne djevojke. Lucijina se bolest pogoršala, a kad je upoznala Tintora, bilo je prekasno te je otišla za ocem, a Juraj je, najbolje je reći, nestao. Srce mi se slomilo, ostala sam sama. Moje želje ni za Jurja ni za Luciju nisu se ostvarile. Polako nestaje i plemstvo u Senju, sve se izokrenulo. A ja? Živim kao prosjakinja sa slomljenim srcem čekajući drugi Uskrs bez svoje Lucije. Bože, što će od ovoga biti…

Tena Feketija, 1. a