Ovo je posljednje pismo koje pišem. Voljela bih svima ispričati kako ja gledam na događaje koji su sada iza nas, iza moje obitelji i mene. Moja majka Valpurga često mi je prepričavala događaje da nam prije prođe vrijeme koje smo provodile u malenoj i zagušljivoj sobici. Moj otac Ante bio je puno stariji od moje majke, ali ona se ipak udala za njega. Oduvijek je gledala na njega kao na heroja koji ju je spasio od propasti njene obitelji, istinski ga je voljela i prelazila preko svih loših stvari koje je radio. Bila je kao slobodna ropkinja. Odmalena me otac odbacio, a njegov sin, odnosno moj brat Juraj, bio mu je najvažniji. Svoje neostvarene želje htio je ostvariti preko njega. Htio je da on bude ponos obitelji. Ja sam se uvijek jako bojala oca, nikad s njim nisam razgovarala. Do svoje šeste godine nisam smjela jesti s njima za stolom. Kao mala često sam gledala drugu djecu kako se vani igraju, kako uče i obrazuju se. Ja ništa od toga nisam mogla, a kad sam porasla, shvatila sam koliko mi nedostaje što nisam pohađala školu. Osjećala sam se glupo, zakinuto i nedovoljno bitno. Mnogo sam čitala i podučavala sama sebe koliko sam mogla. Kasnije je otac poslao brata na fakultet u Beč. Mnoge je godine bio tamo, otac mu je slao mnogo novca te smo se odrekli prijeko potrebnih stvari kako bi njemu bilo dobro. Na kraju je on bio samo konobar koji se mnogo zadužio. Otac je obolio te ga je saznanje istine o njegovu sinu dotuklo. Umro je meni na rukama, majka i ja bile smo uz njega. Mislim da je tek tada shvatio svoje pogreške. Nakon njegove smrti Juraj je nastavio tražiti novac od majke. Ona nije imala ništa i nikada nije vodila brigu o financijama. Nakon mnogo godina Juraj je došao kući te je sa sobom poveo prijatelja Alfreda. Alfred je bio divan, mnogo sam s njim razgovarala i pružio mi je pažnju koju od oca nikada nisam dobila. Zaljubila sam se u Alfreda. A brat, brat je došao kući samo zbog novca. Prijetio je da će si nauditi, pa je majka od straha prodala našu kuću i dala mu sve novce koje je dobila. Nas dvije od tada živimo u malenoj kućici sa sluškinjom Gertrudom koja je uvijek bila dio obitelji. Brat i Alfred nakon toga su otišli, a ja sam nastavila pisati pisma Alfredu. Prvo mi je odgovarao, a onda je prestao. Bila sam slomljena jer sam mislila da će me spasiti od ove bijede. Čak sam i zatrudnjela, ali njega nije bilo briga, samo mi je poslao sredstvo za pobačaj. Nisam išla doktoru jer moja majka nije htjela da se to sazna, smatrala je to sramotom. Nakon nekog vremena Alfred mi je ponovno počeo slati pisma. Kad god bih čula poštara na vratima, odmah bih trčala i čitala pismo da vidim što mi poručuje. Od njegovih pisama bilo mi je bolje, živnula sam, no, nažalost, i posumnjala. Potajno sam mu napisala jedno dugačko i iskreno pismo te ga sama poslala jer mi majka nikada nije dala da sama šaljem pisma. Kad sam dobila njegov odgovor, sve je u meni umrlo, napisao mi je da je već u sretnom braku. Oboljela sam, te od tada ležim u krevetu i jedva dišem. Znam da je ovo moj kraj, pa sam zato napisala ovo svoje posljednje pismo. Nadam se da će majka biti dobro, ali nekako ni sama ne vjerujem u to. Pogotovo zato što se Juraj pomađario, to ju je šokiralo. Ja odlazim s ovog svijeta, spašavam se.
Lucija Stipančić
Nema komentara:
Objavi komentar