Dijete, ili ne?

 Oprostio bih ti, ali

ne mogu

gurnuo si me u

ponore tjeskobe i nemira

Pokazivao kako su u pravu

oni koji ne prihvaćaju druge

oni koji mrze Književnost

 

No vidiš,

naposljetku, zavolio sam

Književnost više nego tebe

više nego moj boravak

blizu tebe

 

Oprostio bih ti, ali

ne mogu

 

                            -tebi oče, koji si bio

                            sve samo ne otac

Laura Crvenka, 4. a

Moje i tvoje misli

Laura Crvenka, 3. a

 

Intervju s Holdenom Caulfieldom

Pozdrav Holdene! Lijepo je vidjeti te i hvala na gostovanju još jednom.

• Nema na čemu. Samo zapamti, neću ti ispričati cijelu svoju životnu priču. Ovo nije moja biografija ili nešto slično. Mislim da bi to, kada bih ti počeo pričati, bilo samo gubljenje vremena i dosadno za slušanje. 

Kako god ti kažeš. Dakle, krenimo s pitanjima. Što je s tvojim roditeljima, zašto nisi došao kući?

• Izbacili su me iz glupog Penceya Prepa jer sam pao iz četiri predmeta.  Jednostavno ne volim školu i nisam imao volje za učenje, ni za sudjelovanje u njihovim sranjima. Nisam odmah došao kući jer nisam htio da moji roditelji saznaju za to. To bi ih oborilo, pogotovo moju majku.

Oh! Zvuči kao da je Pencey Prep vrlo loša škola. Jesam li u pravu?

• Itekako si u pravu. Škola je uvijek bila puna licemjerne djece i odraslih. Svi samo misle na svoje guzice. Kamo god kreneš, uvijek se nađe netko tko će te gnjaviti.

Vjerujem ti. Zaboravila sam te pitati, gdje si proveo i prespavao tih par dana i noći ako nisi otišao kući?

• U hotelu i kod jednog mog poznanika kojeg sigurno ne poznaješ. Moram ti ispričati nešto suludo što se dogodilo kada sam odsjeo u jednom od hotela. Znači, neki glupi tip koji upravlja dizalom ponudio mi je prostitku i rekao da će mi naplatiti samo 5 dolara. I pristao sam, otišao u sobu srediti se i malo počistiti sobu da ne izgledam kao neki ljigavi glupan. Kada je došla, iznenadio sam se jer je bila tako negdje mojih godina, ali ipak nisam želio ništa više od razgovora. Naravno glupača se naljutila zbog toga iako sam joj rekao da ću joj platiti i odlučila je otići. Prije nego što je otišla, zahtijevala je da joj platim  10 dolara, no nisam htio. Zašto bih, to nije bio dogovor! Na kraju sam dobio batina, jer je onaj Maurice, glupi tip s lifta došao tražiti tih 5 dolara što joj nisam dao.

To je baš užasno Holdene! Što si napravio poslije toga, ako smijem pitati? 

• Smiješ li? Upravo si pitala! Zašto dovraga odrasli to govore? Glupo je i iritantno! 

Oprosti, oprosti! Jesi li nazvao policiju?

• Nisam. Znao sam da bi policija prije povjerovala tom glupom tipu nego djetetu poput mene. I svakako ne smiju znati da je prostituka bila sa mnom i u mom stanu. Što kad bi mi roditelji saznali? Pošizili bi kao nikada do sad! 

U redu, trebala bih sada malo prebaciti temu. Što se dogodilo s tvojim bratom Alliejm? Oprosti što tako izravno govorim, no čula sam da je njegova smrt ostavila neke posljedice na tebi.

• Leukemija. Prokleta Leukemija. Preostalo mu je tako mnogo za proživjeti. Allie je bio jako dobar dječak. Uvijek je bio nasmijan i brižan prema svima. Nikada ga u svom životu nisam vidio da se naljutio na nekoga. Bio je samo dvije godine mlađi od mene. Iskreno, žao mi je što nisam provodio više vremena s njim prije nego što je umro. Da si ga znala, bilo bi ti jasno o čemu pričam.

Zvuči kao da ste bili vrlo bliski.

• Da i ne. Mislim, bili smo mi bliski i sve to, ali ne pretjerano bliski. Voljeli smo razgovarati jedno s drugim, no i sami znate da ne mogu biti najbolji prijatelj s bratom koji je mlađi od mene. 

Kako si se osjećao nakon njegove smrti?

• Prespavao sam noć u garaži kada je umro. Razbio sam sve prozore golim rukama, samo zbog toga. Dandanas, kada čvrsto stisnem šaku, zna zaboljeti. Nedostaje mi, ali svakim danom sve je lakše.

Žao mi je zbog toga. Nisi mi spomenuo Jane. U kakvim si odnosima s njom?

• Oh, Jane! S njom sam proveo puno vremena jednog ljeta kada smo bili susjedi. Ona je jedna od rijetkih djevojaka koja mi se sviđa kao osoba i koju stvarno poštujem. Ima odličan izbor knjiga i pred njom se stvarno mogu otvoriti. Čak sam joj pričao o Allieju, što je prilično čudno jer o tome ni s kim ne pričam. Jednom, kada smo igrali golf, ona je pokušala zatvorenih očiju i izgubila je osam lopti u jednoj rundi. Stvarno je čudesna. Mogu bez srama reći da mi fali, ali nemoj to nikome govoriti.

Bez brige, neću. Nikad nisam čula da tako lijepo pričaš o nekome. Jesi li ikad pomislio da je tvoj pogled na ljude i svijet pomalo negativan? Nisu svi licemjerni kako ti kažeš.

• Eh, pa ti sigurno jesi. Pitam se zašto si me pozvala ovdje? Da prodaš više novina? Zašto te, dovraga, briga što ja mislim i imam za reći? Jedino za koga sam siguran da ga je briga što imam za reći su moja braća i sestra. Ostali su samo lažovi. Dobila si što si htjela, a sada idem. Završio sam razgovor s tobom.

Ali Holdene...Čekaj...

Ita Deskar, 1. c

Intervju s Holdenom Caulfieldom

Danas smo se našli sa sedamnaestogodišnjim Holdenom Caulfieldom, mladićem koji ima jako zanimljiv život. Intervjuirali smo ga zbog njegova načina razmišljanja, pogleda na svijet i životnih situacija.

Pa da odmah krenemo s intervjuom Holdene:

1. Koji je glavni razlog napuštanja škole prije praznika?

Prvi razlog je taj što sam pao četiri predmeta, sve osim engleskog, ali nisam se ni ja baš nešto htio prilagoditi sustavu. Iz škole sam otišao prije zimskih praznika kako se ne bih morao odmah vratiti svojima doma. Oni još nisu znali da mi je škola dala nogu, jednostavno sam mislio da je to bilo najbolje za napraviti u takvoj situaciji .

2. Koje su ti misle prolazile glavom kada si odlazio?

Možda mi je malo bilo i žao što napuštam Pencey Prep i što napuštam Stradlatera, ali što sam duže boravio s njim, shvatio sam kolika budala on može biti, pa me je to žaljenje brzo i prošlo. Za Ackleyja, moram priznati, nije mi bilo žao, no kad sam odlazio, nije me mučilo kamo ću i što ću sa sobom. U jednom trenutku, kad sam išao do hotela, razmišljao sam da bih mogao nekoga nazvati, ali bilo je suviše kasno za to. 

3. Kakav odnos imaš sa svojom obitelji i sestrom Phoebe?

Moja obitelj dosta je ugledna i financijski vrlo stabilna, ali isto tako i previše osjetljiva te privatna. Moj tata je pravnik, a moj stariji brat D.B. proslavio se svojim spisateljskim talentom i sada živi u Hollywoodu. Svoju mlađu sestru Phoebe smatram vrlo inteligentnom za svoje godine, po tome i po njezinoj riđoj kosi podsjeća me na mog pokojnog brata Allieja.

4. Misliš li da ti je bratova smrt ostavila neke traume?

Bilo bi glupo reći da nije, moj brat Allie i ja bili smo vrlo bliski, razumjeli smo jedan drugoga, pa usudio bih se reći da smo se pravo bratski voljeli. Njegova smrt bila je najgora stvar koja mi se dogodila, nikako mi nije imalo smisla kako je fer da jedan dječak umre od leukemije. Njegova smrt jako me potresla, osjećao sam se kao da nemam ni kontrolu nad svojim tijelom, da je bijes i ljutnja preuzela kompletno. 

5. Kakav odnos imaš sa Spencerom?

Stari Spencer bio je moj profesor, ali usudio bih se reći da mi je bio i prijatelj. Jedne nedjelje stari Spencer me je zajedno s još nekoliko momaka pozvao k sebi kući na šalicu vruće čokolade i tu nam je pokazao neki stari, izlizani pokrivač. Imao je par zamjerki kad sam došao k njemu, kad su mi dali  nogu u školi, većinom oko toga što su mi dali nogu i žalio se na moj stari esej o Egipćanima, koji sam užasno napisao. Sve u svemu mislim da mogu reći da smo u prijateljskom odnosu.

6. Zašto imaš potrebu toliko mnogo lagati?

Nije da imam potrebu lagati, nego nekako dođe samo od sebe da lažem o nečemu. Najgore je što većinu puta nemam neki specifičan razlog zašto bih lagao, ali istovremeno nemam ni razlog govoriti istinu. Lažem o toliko banalnih stvari koje nemaju nikakvo značenje, sviđa mi se ideja da samo ja znam apsolutnu istinu.

7. Voliš li odnos koji imaš sa svojim kolegama u školi?

Ne volim, pogotovo ne volim Stradlatera, on izlazi s Jane Gallagher, a ona je totalno predobra cura za njega. Osim toga, stalno me traži da izvršavam njegove zadatke za školu.

8. Holdene, misliš li da ćeš ikada saznati kamo odlaze patke zimi?

Mislim da se ovo pitanje ne odnosi samo na mene, nego i na sve ljude koje zanima kamo to patke idu zimi. Ja mislim  da bi svatko trebao odgovoriti za sebe i promisliti o tome. Mislim  da nikad neću dobiti odgovor na to pitanje.

Iva Brlas, Ena Vidović, 1. c

Posljednji Stipančići iz Lucijine perspektive

Ovo je posljednje pismo koje pišem. Voljela bih svima ispričati kako ja gledam na događaje koji su sada iza nas, iza moje obitelji i mene. Moja majka Valpurga često mi je prepričavala događaje da nam prije prođe vrijeme koje smo provodile u malenoj i zagušljivoj sobici. Moj otac Ante bio je puno stariji od moje majke, ali ona se ipak udala za njega. Oduvijek je gledala na njega kao na heroja koji ju je spasio od propasti njene obitelji, istinski ga je voljela i prelazila preko svih loših stvari koje je radio. Bila je kao slobodna ropkinja. Odmalena me otac odbacio, a njegov sin, odnosno moj brat Juraj, bio mu je najvažniji. Svoje neostvarene želje htio je ostvariti preko njega. Htio je da on bude ponos obitelji. Ja sam se uvijek jako bojala oca, nikad s njim nisam razgovarala. Do svoje šeste godine nisam smjela jesti s njima za stolom. Kao mala često sam gledala drugu djecu kako se vani igraju, kako uče i obrazuju se. Ja ništa od toga nisam mogla, a kad sam porasla, shvatila sam koliko mi nedostaje što nisam pohađala školu. Osjećala sam se glupo, zakinuto i nedovoljno bitno. Mnogo sam čitala i podučavala sama sebe koliko sam mogla. Kasnije je otac poslao brata na fakultet u Beč. Mnoge je godine bio tamo, otac mu je slao mnogo novca te smo se odrekli prijeko potrebnih stvari kako bi njemu bilo dobro. Na kraju je on bio samo konobar koji se mnogo zadužio. Otac je obolio te ga je saznanje istine o njegovu sinu dotuklo. Umro je meni na rukama, majka i ja bile smo uz njega. Mislim da je tek tada shvatio svoje pogreške. Nakon njegove smrti Juraj je nastavio tražiti novac od majke. Ona nije imala ništa i nikada nije vodila brigu o financijama. Nakon mnogo godina Juraj je došao kući te je sa sobom poveo prijatelja Alfreda. Alfred je bio divan, mnogo sam s njim razgovarala i pružio mi je pažnju koju od oca nikada nisam dobila. Zaljubila sam se u Alfreda. A brat, brat je došao kući samo zbog novca. Prijetio je da će si nauditi, pa je majka od straha prodala našu kuću i dala mu sve novce koje je dobila. Nas dvije od tada živimo u malenoj kućici sa sluškinjom Gertrudom koja je uvijek bila dio obitelji. Brat i Alfred nakon toga su otišli, a ja sam nastavila pisati pisma Alfredu. Prvo mi je odgovarao, a onda je prestao. Bila sam slomljena jer sam mislila da će me spasiti od ove bijede. Čak sam i zatrudnjela, ali njega nije bilo briga, samo mi je poslao sredstvo za pobačaj. Nisam išla doktoru jer moja majka nije htjela da se to sazna, smatrala je to sramotom. Nakon nekog vremena Alfred mi je ponovno počeo slati pisma. Kad god bih čula poštara na vratima, odmah bih trčala i čitala pismo da vidim što mi poručuje. Od njegovih pisama bilo mi je bolje, živnula sam, no, nažalost, i posumnjala. Potajno sam mu napisala jedno dugačko i iskreno pismo te ga sama poslala jer mi majka nikada nije dala da sama šaljem pisma. Kad sam dobila njegov odgovor, sve je u meni umrlo, napisao mi je da je već u sretnom braku. Oboljela sam, te od tada ležim u krevetu i jedva dišem. Znam da je ovo moj kraj, pa sam zato napisala ovo svoje posljednje pismo. Nadam se da će majka biti dobro, ali nekako ni sama ne vjerujem u to. Pogotovo zato što se Juraj pomađario, to ju je šokiralo. Ja odlazim s ovog svijeta, spašavam se.

Lucija Stipančić

Lana Kostadinović, 1. a

Dnevnički zapis – Valpruga Stipančić (Prema romanu Posljednji Stipančići)

Dragi moj dnevniče,

sjećam se kao da je jučer bilo kad sam se udala za svog a muža Antu. Bila sam mlada i neiskusna djevojka sa samo šesnaest godina, a on je već imao četrdeset. Ante mi se svidio jer je imao gospodsko ponašanje, ali prije svega moji roditelji zahtijevali su da se udam za njega. Odgajana sam u strogoj patrijarhalnoj obitelji, moji roditelji bili su ugledni senjski Domazetovići koji su zbog svojih financijskih problema mene htjeli zaštititi tako da se udam za Stipančića. Ponekad se sjetim kako sam se u kući kriomice, od majke, igrala lutkom i kako mi ponekad nedostaje to djetinjstvo koje sam propustila udavši se tako mlada. Nakon vjenčanja sve mi je bilo nepoznato, ali Ante me je prilagodio sebi i njegovim gospodskim navikama. Prvo dijete, svoga Jurja, rodila sam 1806. godine. Bila sam presretna, a ponosan Ante pripremao je Jurjevo krštenje dva mjeseca. Krštenje se odvilo u Antinu vinogradu gdje su bili postavljeni šatori za brojne uzvanike. Kasnije sam u kočiji došla i ja, ali onda je nastao problem. Nakon što sam izašla iz kočije, do mene je došao pijani natporučnik Winter i počeo mi priznavati ljubav. Zbunila sam se, a ljutit Ante mačem je rasporio Winterovo čelo i počeo vikati. Od šoka samo sam pala u ruke gospođe Dragančićke. Bila je to velika sramota za Stipančiće, Ante je bio jako ljut jer su sve njegove pripreme pale u vodu zbog švapske pijanice. Nakon šest godina rodila sam kćer Luciju, no sreća mog muža nije bila velika kao za Jurjevo rođenje. Lucija je do svoje šeste godine jela u kuhinji sa služavkama jer se kod Stipančićeva stola nije smjelo razgovarati osim kada bi Ante ispitivao Jurja svakojakim pitanjima. Ante je prvi uzimao jelo, a zatim Juraj te Lucija i ja. Juraj je bio doista pametan te je Ante u njega ulagao mnogobrojne sate učenja, ali za Lucijino školovanje Antu nije bilo briga osim kada je prije smrti zatražio da nauči talijanski jer bi bila sramota da Stipančićeva kći ne zna talijanski. Smetala mi je ta razlika između školovanja muške i ženske djece, no Ante je tako odlučio. Kada je Juraj navršio šesnaest godina, za stolom se počelo razgovarati o njegovu studiju u Beču. Nisam puno znala o Antinu planu za Jurjevo školovanje jer se nisam smjela miješati u njegove poslove. U listopadu 1822. godine Juraj je odlazio u Beč, a ja sam to jutro bila toliko uzrujana i nisam mogla zamisliti kako će biti bez Jurja. Prije Jurjeva odlaska htjela sam mu objesiti križić sa svetim moćima oko vrata, ali Ante mi nije dopustio već sam se na brzinu pozdravila sa sinom. Ante mi je uvijek govorio da ću svojim „ljubakanjem“ pretvoriti Jurja u ništčovjeka kao i Luciju. Poslije Jurjeva odlaska Ante se zatvorio u sobu na drugom katu, a lice mu se zarumenjelo samo kad bi stiglo Jurjevo pismo. Eh, nijedno pismo nisam u svoje ruke dobila, samo je Ante za stolom znao govoriti što Juraj piše i hvaliti sebe kako će od njega napraviti pravog čovjeka sa svijetlom budućnosti. Lucija je uvijek bila uz mene, njen otac nije pitao za nju, samo je mario za Jurja. Lucija je kao mala uvijek gledala kroz prozor s nadom da će se ići igrati na ulicu, ali Ante joj to nikada nije dopustio jer je smatrao da njegovo dijete ne može trčkarati po ulici s ostalom djecom. Sve se vrtjelo oko Antinih planova za Jurja. Eh, ali Antini planovi nisu uspjeli. Juraj je po muževim riječima samo sve češće novac tražio i zavlačio ga da će završiti studij, a zapravo je postao običan konobar. Ja sam bila sretna jer sam barem znala da je živ, ali Ante je bio jako bijesan na sina. Razočarani Ante polako je umirao, a onda je i počeo voljeti Luciju. Lucija i Ante manje su ulazili u sukobe i počeli su se zbližavati. No, ipak, bilo je prekasno. Ante Stipančić je preminuo. Lucija se kajala zbog svađa s ocem, a ja sam se osjećala usamljeno i jedva sam čekala Jurajev dolazak. Jedne večeri došao je moj sin nakon dugo godina kući, čak ni Luciju nije prepoznao. Bila sam presretna, bio je to prelijep osjećaj zagrliti svoga sina, a i Lucija je postala nekako sretna upoznavši mladog Alfreda koji je došao zajedno s Jurjem. Moja Lucija zaljubila se u Alfreda i lice joj je napokon porumenjelo. Nakon Jurjeva i Alfredova odlaska morale smo otići u drugu kuću zbog Jurjevih dugova. Bila sam ljuta na sina jer je mene i Luciju otjerao u bijedu. Zaljubljena Lucija slala je pisma Alfredu, a onda sam saznala njenu tajnu. Bila bi velika sramota da je netko saznao kako je Lucija imala pobačaj. Jedva sam nagovorila Luciju da mu piše pisma, no on svakako nije odgovarao. Lucija je samo klonula, a njena tuga pogoršavala je bolest. Nisam znala što učiniti te sam mladića Martina Tintora nagovorila da šalje pisma Luciji u Alfredovo ime. Služavka Gertruda i ja brinule smo se o pismima koje je Lucija slala Alfredu. No Lucija je nakon nekog vremena počela sumnjati u pisma, a najviše ju je slomilo kada je pravi Alfred poslao pismo u kojem je pisalo da je u sretnom braku. Lucija se potpuno slomila, a ja više nisam bila sigurna jesam li dobro napravila za svoju kćer, a ona je samo htjela slobodan život jedne djevojke. Lucijina se bolest pogoršala, a kad je upoznala Tintora, bilo je prekasno te je otišla za ocem, a Juraj je, najbolje je reći, nestao. Srce mi se slomilo, ostala sam sama. Moje želje ni za Jurja ni za Luciju nisu se ostvarile. Polako nestaje i plemstvo u Senju, sve se izokrenulo. A ja? Živim kao prosjakinja sa slomljenim srcem čekajući drugi Uskrs bez svoje Lucije. Bože, što će od ovoga biti…

Tena Feketija, 1. a

Spisateljica

Živim u slomljenoj kući. U njoj se ne živi, već preživljava. Hvala na kolačima i manjku kiše unutar zidova koji su svjedočili o više crnih riječi nego ubojice samih sebe. Hvala na poklonima i ušutkivanjima suza prolivenih po podu po kojem se gazilo više nego mojim drhtavim riječima. Koračam. Izvan zidova svojeg vlastitog, ljubljenog pakla. Druga noga vezana mi je uz kip žene čije su ruke isklesane u zagrljaje i pasivno-agresivne geste. Zovu je Majka. Nekada mi ruke padnu u zamku i zagrle Majku čije oči privlače oproštajna pisma napisana u mojoj glavi, nikada poslana na adresu primatelja, iako mi se nekada čini kao da silno želi da ta pisma budu dostavljena da ih tim istim očima može pročitati. Preživljavam u simbiozi s otrovnim zmijama omotanima oko moga vrata čiji je toksin novac i ovi truli zidovi u kojima sam odrastao. Narastao. Sada palim zidove šibicama, ali oni ne gore. Sanjam o poljima na drugoj strani i travi zelenijoj od tapeta punih dima i alkohola, ali nikada bijelim riječima. Pušim unutar istih, naizgled bijelih, zidova. Polako žute i ostavljaju trag sličan onom koji ostaje na mojoj koži uzrokovan riječima kipova i otrovima zmija koje su se nastanile u ovoj crkvi.

Vodite me u moju ćeliju ukrašenu lampicama i šalicama s mojim imenom. Na jedino mjesto gdje moje riječi nisu zaključane u Pandorinoj kutiji. Vodite me izvan ove institucije da moja krila prorade u skladu s prstima na mojim rukama koji pišu ono najcrnje i najbjelje u mojem otrovanom, sivom srcu. Moji su zidovi zagasiti. Moja plahta bijela. Moj stol drven. Moja je odjeća mokra. Sve je mokro. Sve u ovoj instituciji dotaknulo je moje suze. Sve je posvećeno mojom prokletom vodom. Slike u zlatnim okvirima, stolci na srebrnim postoljima, nakit od bakra i zlata, dragulja i kristala. Ali kiša nije prestala padati na ove kartonske zidove. U nasmiješena usta upadaju kukci i žohari koji se pljuju u moje uši. Zato me vodite u ćeliju i donesite mi svijeću da je ostavim ispod mog drvenog stola. Molim vas, odvedite me da se ne okrećem za štakorima koji vladaju ovim trulim kraljevstvom. Molim vas, spasite me. Okrenite se za mnom, za mojim sebičnim zahtjevima, okrenite se nepoštenoj odjeći, nakaradnoj kosi, sujetnim noktima i neprimjerenom ponašanju, ali preklinjem vas, okrenite se.

Slažem slova na papir neobjašnjivim redoslijedom samo da ih mogu iznova čitati dok mi glava leži na jastuku igli. Gušim se u vlastitoj krvi čitajući iznova i iznova, pokušavajući pronaći sebe među tim istim slovima, čitajući između redova. Ponekad okrenem papir i krenem čitati unatrag. Ali mene nema u slovima. Nema me u vlastitim riječima. Ja sam tiha pojava u današnjim rijekama. Ja sam knjiga. Roman napisan zrcalima i intruzivnim mislima. Enciklopedija znanja i neznanja. Plivam između riječi samo da pobjegnem od zrcala izvan ovih stranica. Jer u zrcalima stoji žena. Žena koja zna moje pokrete, korake i misli. Žena koja imitira moj dah. To sam ja. U svojoj ćeliji obloženoj zrcalima samo da mogu nastaviti prezirati tu kap koja čini svjetsku rijeku, samo da me podsjeti na pod napravljen od vriskova maloga dječaka kojeg više nema. Ove zvijeri sada čuvaju vrata pakla. Za mene nema raja niti čistilišta, nema nade među istrgnutim monolozima mladog pisca i njegove duše, spisateljice. Brojim u sebi. Držim dah i čekam da odu. Da mi se s puta maknu izgubljene duše i istrošeni snovi. Čekam. Da mi duša izađe iz tijela i sama se predstavi.

Marko Vidić, 3. b

Vrijeme

Prije sam željela

da vrijeme nam stane

i ne trči poput djeteta

majci u zagrljaj i

nestaje u njenim rukama

Nisam htjela da nam

trenutak pobjegne

kao uplašena sjena

što u ljetno jutro nestaje

iz mojega stana

Sad me ne zamara

dok sati nam cure 

kroz isprepletene prste

dok ovako te volim

a vrijeme nam odmiče

Paula Pažin, 4. d

Ljepota

Zašto nemam ruku

kojom mogla bih

izvaditi vatru

iz njedara svojih

iz koštanog kaveza

iščupati sunce

i dati ga tebi

Zašto nemam hrabrost

što ne boji se strmina

već se skrivam iza riječi

što ih pomno biram

Zašto nisam poput

jednostavne slike

da ne skrivam se iza

rječite krinke

Najlakše je takav biti

lijepa će se slika

svakome svidjeti.

Paula Pažin, 4. d

Okovi

Znaš, kad u nekom pročitaš

što od sebe dugo si tražio

i uhvatiš tople vene

i uhvatiš srce u zanosu

i slutiš da nešto se bajno

rađa u tuđemu tijelu

Kao da već ste se sreli

a film se ponovo okreće

od kolijevke pa do groba

od groba do kolijevke

da živiš još sto života

ljubavi ne skidaš okove

Paula Pažin, 4. d