nedjelja, 27. ožujka 2022.

Spisateljica

Živim u slomljenoj kući. U njoj se ne živi, već preživljava. Hvala na kolačima i manjku kiše unutar zidova koji su svjedočili o više crnih riječi nego ubojice samih sebe. Hvala na poklonima i ušutkivanjima suza prolivenih po podu po kojem se gazilo više nego mojim drhtavim riječima. Koračam. Izvan zidova svojeg vlastitog, ljubljenog pakla. Druga noga vezana mi je uz kip žene čije su ruke isklesane u zagrljaje i pasivno-agresivne geste. Zovu je Majka. Nekada mi ruke padnu u zamku i zagrle Majku čije oči privlače oproštajna pisma napisana u mojoj glavi, nikada poslana na adresu primatelja, iako mi se nekada čini kao da silno želi da ta pisma budu dostavljena da ih tim istim očima može pročitati. Preživljavam u simbiozi s otrovnim zmijama omotanima oko moga vrata čiji je toksin novac i ovi truli zidovi u kojima sam odrastao. Narastao. Sada palim zidove šibicama, ali oni ne gore. Sanjam o poljima na drugoj strani i travi zelenijoj od tapeta punih dima i alkohola, ali nikada bijelim riječima. Pušim unutar istih, naizgled bijelih, zidova. Polako žute i ostavljaju trag sličan onom koji ostaje na mojoj koži uzrokovan riječima kipova i otrovima zmija koje su se nastanile u ovoj crkvi.

Vodite me u moju ćeliju ukrašenu lampicama i šalicama s mojim imenom. Na jedino mjesto gdje moje riječi nisu zaključane u Pandorinoj kutiji. Vodite me izvan ove institucije da moja krila prorade u skladu s prstima na mojim rukama koji pišu ono najcrnje i najbjelje u mojem otrovanom, sivom srcu. Moji su zidovi zagasiti. Moja plahta bijela. Moj stol drven. Moja je odjeća mokra. Sve je mokro. Sve u ovoj instituciji dotaknulo je moje suze. Sve je posvećeno mojom prokletom vodom. Slike u zlatnim okvirima, stolci na srebrnim postoljima, nakit od bakra i zlata, dragulja i kristala. Ali kiša nije prestala padati na ove kartonske zidove. U nasmiješena usta upadaju kukci i žohari koji se pljuju u moje uši. Zato me vodite u ćeliju i donesite mi svijeću da je ostavim ispod mog drvenog stola. Molim vas, odvedite me da se ne okrećem za štakorima koji vladaju ovim trulim kraljevstvom. Molim vas, spasite me. Okrenite se za mnom, za mojim sebičnim zahtjevima, okrenite se nepoštenoj odjeći, nakaradnoj kosi, sujetnim noktima i neprimjerenom ponašanju, ali preklinjem vas, okrenite se.

Slažem slova na papir neobjašnjivim redoslijedom samo da ih mogu iznova čitati dok mi glava leži na jastuku igli. Gušim se u vlastitoj krvi čitajući iznova i iznova, pokušavajući pronaći sebe među tim istim slovima, čitajući između redova. Ponekad okrenem papir i krenem čitati unatrag. Ali mene nema u slovima. Nema me u vlastitim riječima. Ja sam tiha pojava u današnjim rijekama. Ja sam knjiga. Roman napisan zrcalima i intruzivnim mislima. Enciklopedija znanja i neznanja. Plivam između riječi samo da pobjegnem od zrcala izvan ovih stranica. Jer u zrcalima stoji žena. Žena koja zna moje pokrete, korake i misli. Žena koja imitira moj dah. To sam ja. U svojoj ćeliji obloženoj zrcalima samo da mogu nastaviti prezirati tu kap koja čini svjetsku rijeku, samo da me podsjeti na pod napravljen od vriskova maloga dječaka kojeg više nema. Ove zvijeri sada čuvaju vrata pakla. Za mene nema raja niti čistilišta, nema nade među istrgnutim monolozima mladog pisca i njegove duše, spisateljice. Brojim u sebi. Držim dah i čekam da odu. Da mi se s puta maknu izgubljene duše i istrošeni snovi. Čekam. Da mi duša izađe iz tijela i sama se predstavi.

Marko Vidić, 3. b

subota, 26. ožujka 2022.

Vrijeme

Prije sam željela

da vrijeme nam stane

i ne trči poput djeteta

majci u zagrljaj i

nestaje u njenim rukama


Nisam htjela da nam

trenutak pobjegne

kao uplašena sjena

što u ljetno jutro nestaje

iz mojega stana


Sad me ne zamara

dok sati nam cure 

kroz isprepletene prste

dok ovako te volim

a vrijeme nam odmiče

Paula Pažin, 4. d

Ljepota

Zašto nemam ruku

kojom mogla bih

izvaditi vatru

iz njedara svojih

iz koštanog kaveza

iščupati sunce

i dati ga tebi


Zašto nemam hrabrost

što ne boji se strmina

već se skrivam iza riječi

što ih pomno biram


Zašto nisam poput

jednostavne slike

da ne skrivam se iza

rječite krinke


Najlakše je takav biti

lijepa će se slika

svakome svidjeti.

Paula Pažin, 4. d

Okovi

Znaš, kad u nekom pročitaš

što od sebe dugo si tražio

i uhvatiš tople vene

i uhvatiš srce u zanosu

i slutiš da nešto se bajno

rađa u tuđemu tijelu


Kao da već ste se sreli

a film se ponovo okreće

od kolijevke pa do groba

od groba do kolijevke

da živiš još sto života

ljubavi ne skidaš okove

Paula Pažin, 4. d

***

Najljepši su dani

zamaskirani srećom

i bezbrižnim mislima

što zaboraviš ih poput

neke stare majice

iste kao ostale

skuplja prašinu u kutu


Al nisu svi baš bajni;

i oni ružni se dovuku

i one misli se obuku

za “veseli” bal

predstavu života

u glavnoj ulozi: problem


I šta sam ja od toga?

Od jedne sitnice?

malog dijela

Života!

koji nit da počne, a već mi smeta

nit da krene, a već je kraj

i već mi obveza postaje

ne živjeti život taj


Možda

kad bismo Život

i moja malenkost, ja

potpisali mirovne sporazume

na barem godinu dana

bez bombardiranja i naoružanja

kako bi nam lijepo bilo

bezbrižno živjeti

barem godinu dana;

Paula Pažin, 4. d

U potrazi za sobom

oko sebe vidim ljude 

vidim ljude koji rišu karte svojih misli

labirinte koji nemaju cilj niti smisao

nemaju ono što će njihove umorne ruke

zadovoljiti dovoljno da ustanu, i prestanu 


crtati u krivome smjeru;

a spremni su život cijeli hodati slijepo

šumskim putevima obraslim u korovu jada

i nitko svjestan nije da će usnuti nespreman

kad ga zadnji vjetar u pleća udari

kad je zadnja crta rukom povučena

u pogrešnom smjeru


kada bi barem ta jadna lutalica

umorna od puta beskonačnog

odlučila noge odmoriti na rijeci bisernoj

da u odrazu ugleda svoje crno lice

svoje mračno lice što sve puteve skriva

sve puteve što dovode sebi

kada bi barem ta jadna lutalica

Paula Pažin, 4. d

Oproštaj prošlosti

 u rano jutro ja se budim

dok gledam kroz gustu maglu dana

budućeg; i molim te blijede ruke da ogrnu

mene tamnu i punu duše mi ugljene


molim rani snijeg da padne

pokrije mi tamne vlasi

da noć se u zaborav skrije

dok ostavljam glavu na mramoru

hrama bogova bezgrešnih


molim mladu sebe da

ne padam u mutne vode obećanja

nepostojećih rijeka, jezera u kapi;

ne ispiru se ruke na svakome izvoru

prašne i blatne od laži života

Paula Pažin, 4. d

Zima

Polja svijeta navukla su ledeni

šal; moje lice postalo je hladno

moje uši su ledene i ne čujem

što šapće mi šuškanje lišća

naletima vjetra potaknuto


Lijepo li pleše taj rani snijeg

u igri otpalog lišća i pahulja

a ja gledam, gledam

kako brige jučerašnje u vrtlogu

nestaju; zatvaram oči


ali vidim svjetlo; vidim dan

vidim tvoje lice, reljef

i čitam priču naših ljeta

dok ova zima u san me ne otjera.

Paula Pažin, 4. d

Vrijeme

Prije sam željela

da vrijeme nam stane

i ne trči poput djeteta

majci u zagrljaj

nestaje u njenim rukama


Nisam htjela da nam

trenutak pobjegne

kao uplašena sjena

što u ljetno jutro nestaje

iz mojega stana


Sad me ne zamara

dok sati nam cure 

kroz isprepletene prste

dok ovako te volim

a vrijeme nam odmiče

Paula Pažin, 4. d


Ljudi

Prostiru se ulice tmurnoga grada

poput vena, kapilara

prolaznike odvode koji nit’ ne slute

što koji od njih misli,

što koji od njih krije

u zidovima kuće svoje

kakve čuvaju živine

il’ kojekakvo zabranjeno voće

da l’ nekom u vrtu klije. 


Oh, zar svjetina je takva

da ih nimalo briga nije

kakve svemire dnevno mimoilaze

a ni svjesni nisu već se samo bave

svojim kutkom, sasvim malim

jednoličnim, sasvim starim

istim danas, kao jučer.


Zar ne zanima vas okus znoja

što se s tuđih leđa slijeva

il’ krv koju netko prolijeva

zbog vlastitih problema?

Zar Vam nije drago

što smo bića ista

što smo satkani svi

potezima istog kista.

Paula Pažin, 4. d

Lijeva noga

Mislila sam da me probudilo

sneno jutro što svjetlom me pokriva

zrak me na trenutak svježinom pozvao

da otvorim oči, tamne kapke zaboravim,

oštrinu tame u mislima ostavim


Stopala moja hladan pod su dotakla

i zastala sam usred užasa jutra

možda da se vratim i pokušam ponovno

dok pravom nogom ne kročim u novi dan


Nema na ovom svijetu drugog pokušaja

neki se ljudi rode ljevaci

ustaju li oni svakoga dana

na lijevu nogu?


Tko sam ja

da mi grubo stopalo moje

dan određuje?

Paula Pažin, 4. d

petak, 18. ožujka 2022.

Okus vremena

Daleko je moje sidro od zlatnih dubina;

stopala još utapaju kožu u vreloj vodi

nasred pučine,

a riječi tvoje prijanjaju uz smežuranu kožu

kao sol mi na usnama.


Mreškanje je tako blaženo...

pokreti valova čine srodnu siluetu tijela i lađe,

sve nehajem vrišti i dok ti jednim tokom ploviš

kazaljke mog kompasa prave začarani krug

uz svaki osvit dana.


I svaki titraj u ovom veličanstvenom ogledalu

osjećam kao ranu razlivenog mi srca,

a pramac vremena suh je i oronuo.

Čak i vjetrovi bježe od riva i marina;

slušaju mi srce što za mir ne zna.


A kad se prostranstvo zemljanog svoda

oboji bojama jedne goruće ljubavi,

dragi, umij lice u tom moru.

Kao putnik rukama upij sol noćne bonace

i osjeti moj živi cjelov na toplim usnama.

Tea Oštrić, 4. b razred

***

Grimizno crvena staza

i blijedo uplakano lice.

Gledaju prizor  jaza

netom uplašene, tamne ptice.


Oči usnule i sive,

ruke koščate, tako mile.

Noge promrzle i bose

s tragovima jutarnje rose.


Bodež sivi zabijen u grudi.

Promatra hrpa vrištećih ljudi.

Lucia Knežević, 2. b 


četvrtak, 17. ožujka 2022.

Sve pod pijesak osim glave

O dlaku u nosu uplela ti se muha.

Dobro da nije o dlaku iz grla, shvatiš, jer ta mnogočemu služi.

Prvu svrhu spoznaš sporo. Kada dlaka već dovoljno poraste da je uhvatiš prstima (bez da pritom zaprljaš usta) i kada postane očekivano naporna i čudna, osjetiš poriv da je vrijeme. 

Dosta je. Potegneš je.

Molim te. Potegneš je. 

Surađuj. Potegneš.

Ništa – više ni ne potegneš.

I dopustiš tako da prođe vrijeme. 

Prođu brojna vremena pogodna za nove pokušaje, no sada te je stvarno strah. Ne samo zato što ti se sada opasnije čini – smiješ li ti to na svoju ruku srediti? - već ni ne znaš kako će tijelo reagirati. Hoće li se zubi pobuniti, pa u znak uzaludnog, nepromišljenog protesta svi po redu popadati? Hoće li se jezik smiriti jer zna da se u vrijeme dosade neće imati oko čega vrtjeti? Bojiš se kako će ostali organi reagirati ako jezik odjednom prestane surađivati. Ne bojiš se previše, znaš da možeš vrištati. 

Pa dopustiš tako da prođe vrijeme.

Dopustiš da dlaka iskoristi sav potencijal koji joj je dan te prestane rasti u trenutku kada, uz tvoju pomoć, dosegnuti može i nos. Uvjeravam te da je sasvim prirodno, sasvim racionalno i možda čak i u našim genima zapisano ono što činiš, stoga se ne boj. Baš svatko na tvome mjestu iskoristio bi takav dar, tu čaroliju jednom viđenu – kao konac za zube. 

Pred tobom više nema mana - čak ni hrana nije problem.

Sreća u sreći

da su svi zubi na broju, pa dlaku zavežeš o trojku bilo koju.

Znam da te otkriće alternativne metode dentalnog konca potpuno zadovolji. Najviše se ponosiš koliko si odrastao, napredovao, naučio. Kada te žele bolje znati, počinješ hvaliti svoj razum. Slijedi priča o tome koliko malo mariš kada pronađeš dlaku u hrani. Ali zabranjujem ti da se osjećaš pametnijim, nadmoćnijim ili vrjednijim od drugih. Na riječ mi vjeruj: svatko bi postupio baš kao ti, prilagodio se i pronašao korisnost. Ako te pitaju za tvoje vrline, radije im reci da ne znaš. 

Koje si sreće pa stisneš zube baš trenutak prije.

(Dlaka je neokrznuta, svi huraaa!)

Stisneš i oči – one znaju što će doći.

„Sebično, podlo i pokvareno od njih“ ne misliš. Moram priznati i čestitati: već dugo ne osuđuješ. Na sebi si nedavno naučio da nije fer. Nisi ljut ni kada se nasumična buba preobrazi u kamikazu pred tvojim nosom. Niti si ljut kada ne učine sve kako želiš. Baš si dobar. 

Previše ti je razmišljanja o sebi.

Izvadiš muhu i diviš joj se. 

Hrabra je.

Nina Srzić, 3. d

srijeda, 16. ožujka 2022.

Preko sredstva do cilja – zar je moguće drugačije

Prepisivanje kao društveno (ne)prihvatljiva pojava

Je li prepisivanje oblik varanja ili snalažljivosti? Svatko će reći drugačije, ovisno o situaciji u kojoj se nalazi. Nastavniku će sigurno biti oblik neprihvatljiva ponašanja, a učeniku vjerojatno način kako lakšim putem doći do željenih rezultata. Iako je neuobičajeno za učenicu, meni je to - nepošteno. Ne volim prepisivati jer smatram da svi mogu nešto naučiti, bilo to iz hrvatskoga jezika, kemije ili matematike. Postoji velika mogućnost da učenici budu ljuti na mene jer sam odabrala ovu temu, možda će se pitati tko sam ja da govorim što je pošteno, a što ne. Ja sam - nitko. Ja sam učenica prvog razreda srednje škole koja želi da sve u svijetu bude pravedno iako stalno čujem izreku: „Život nije pravedan!“ Prepisivanje je, prema mom mišljenju, varanje jer ako može jedan učenik naučiti, mogu svi, samo se moraju potruditi oko toga. A trud je nešto što većina želi izbjeći. Ispit znanja uvijek je upisan u e-dnevnik najmanje 15 dana prije provjere što je više nego dovoljno vremena za savladavanje gradiva. Nemoguće je reći da je prepisivanje uvijek varanje ili snalaženje, ali pravo pitanje glasi: „Može li osoba koja vara postići nešto u školi ili životu?“ Odgovor je, svakako, da. Ostvarivala bi dobre uspjehe, ali ne dugotrajno jer ne može stalno varati. Mnogi se učenici za prepisivanje koriste izlikom: „Ali ja nisam pametan/na.“ Nitko nije rođen pametan, zato se i uči i ide u školu.

Što kažu pravilnici

U SAD-u se, primjerice, bilo kakav oblik varanja kažnjava suspenzijom učenika.  Međutim, od svih zemalja Kina je otišla najdalje i, u želji da potpuno iskorijeni svaki oblik prepisivanja na ispitima, propisala zatvorsku kaznu za učenike u trajanju do sedam godina dok roditelji snose novčane posljedice. Vidite kojoj kategoriji pripada prepisivanje u „razvijenijim“ državama. A kod nas?  Prema Pravilniku o kriterijima za izricanje pedagoških mjera prepisivanje se ubraja u lakše neprihvatljivo ponašanje kao i, primjerice, bacanje smeća izvan koševa za otpatke. Jeste li znali da se prepisivanje jednom oprašta? Da, tek ako se učenika drugi put uhvati kako prepisuje, slijedi pisana opomena koja, usput rečeno, ne snižava vladanje. A tko garantira da će taj isti učenik ponovno biti uhvaćen na djelu? Na državnoj maturi ipak je strože. Ako se učenika uhvati u prepisivanju tijekom ili poslije ispita, nakon prve opomene, slijedi poništenje ispita te obavještavanje Centra koji odlučuje o daljnjim posljedicama. Centar može izreći mjeru poništavanja svih položenih ispita i zabranu polaganja ostalih ispita u tom ispitnom roku.

Od običnog papira do neobičnih tehnika

U Hrvatskoj je prepisivanje stalno prisutno. To vidimo po svim društvenim mrežama, kako se učenici time hvale. Ima raznih općepoznatih načina varanja, od stavljanja šalabahtera u penkalo, gumicu, pod stol, ali ima i slučajeva kada se cijele ruke ili noge ispišu informacijama. Pitam se bi li vrijeme i trud uložen u ispisivanje šalabahtera učenik mogao kvalitetnije iskoristiti. Na primjer, umjesto da uči razne i nove  tehnike prepisivanja, mogao bi probati naučiti gradivo. Kako vrijeme prolazi, učenička se mašta razvija, razvijaju se i nove, kreativne ideje prepisivanja. Zanimljiva je tehnika „obrnute manikure“, odnosno ispisivanja formula i informacija ispod noktiju koje su se dosjetile djevojke s dugačkim noktima. Ako misle da će ih profesor uhvatiti, sve vrlo lako mogu obrisati prstima. Neki se koriste poviješću kalkulatora na kojem su prije upisali formule, a pametni satovi  također su prilično  popularni. Učenici mogu sami sebi poslati poruku s informacijama i lako prepisati. 

Trebamo gledati širu sliku

Gimnazijalci koji nikada nisu pokazali volju za učenjem te su stalno prepisivali lako je moguće da će na maturi ostvariti slab rezultat. Matura ipak nije samo jedna cjelina koja se mora naučiti nego sve četiri godine srednje škole. I tu će onda nastati izgovori. Uglavnom profesori nisu bili dobri, nisu kvalitetno prenijeli svoje znanje, nisu zainteresirali učenike... Učenici ne žele prihvatiti činjenicu da je to njihova krivica, da su mogli naučiti gradivo. A uskoro dolaze nove generacije kojima je prepisivanje postala navika. Zašto je tomu tako? Moguće je da je problem i u našem školstvu. Jesu li nastavnici dovoljno strogi? „Zažmire“ li koji put na prepisivanje? Danas je to prepisivanje, a sutra može prerasti u naviku zaobilaženja problema i traženja ilegalnih sredstava za društvenim uspjehom. Moguće je drugačije, ali tada je potrebna promjena društva u cjelini koje bi na vlastitom primjeru pokazalo da samo poštenim radom i iskrenošću možemo postati „veliki“ ljudi.

Za kraj

Krajnji je zaključaj da je prepisivanje izbor i varanje te da ni u kojem slučaju nije poželjno, pošteno ni dopušteno. Svatko bi trebao za svoju ocjenu pokazati da je učio te da ju je zaslužio. Svatko ima svoje mišljenje, ali na kraju uvijek je jedno uistinu u pravu. Nakon svega ovoga, sada, jeste li se ijednom upitali jesam li ja ikada prepisivala? E, pa to nikada nećete saznati.

Mila Kurečić, 1. a


Budućnost

Jesi li razmišljao, dragi,

kako bi nam bilo dati nogama

maha; pustiti dušu da ponese tijelo

daleko, u nepoznato, još neviđeno

u budućnost što je sivim ogrtačem obavijena

u tamu punu svjetla znatiželje


Ja sam razmišljala, dragi,

kako bih samo voljela

da ruke mi pomiču kazaljke sata

da gledam tvoje oči bistre kako

šute; dok vrijeme nas nosi kraju

kraju onom što u jedno nas spaja

Paula Pažin, 4. d