Živim u slomljenoj kući. U njoj se ne živi, već preživljava. Hvala na kolačima i manjku kiše unutar zidova koji su svjedočili o više crnih riječi nego ubojice samih sebe. Hvala na poklonima i ušutkivanjima suza prolivenih po podu po kojem se gazilo više nego mojim drhtavim riječima. Koračam. Izvan zidova svojeg vlastitog, ljubljenog pakla. Druga noga vezana mi je uz kip žene čije su ruke isklesane u zagrljaje i pasivno-agresivne geste. Zovu je Majka. Nekada mi ruke padnu u zamku i zagrle Majku čije oči privlače oproštajna pisma napisana u mojoj glavi, nikada poslana na adresu primatelja, iako mi se nekada čini kao da silno želi da ta pisma budu dostavljena da ih tim istim očima može pročitati. Preživljavam u simbiozi s otrovnim zmijama omotanima oko moga vrata čiji je toksin novac i ovi truli zidovi u kojima sam odrastao. Narastao. Sada palim zidove šibicama, ali oni ne gore. Sanjam o poljima na drugoj strani i travi zelenijoj od tapeta punih dima i alkohola, ali nikada bijelim riječima. Pušim unutar istih, naizgled bijelih, zidova. Polako žute i ostavljaju trag sličan onom koji ostaje na mojoj koži uzrokovan riječima kipova i otrovima zmija koje su se nastanile u ovoj crkvi.
Vodite me u moju ćeliju ukrašenu lampicama i šalicama s mojim imenom. Na jedino mjesto gdje moje riječi nisu zaključane u Pandorinoj kutiji. Vodite me izvan ove institucije da moja krila prorade u skladu s prstima na mojim rukama koji pišu ono najcrnje i najbjelje u mojem otrovanom, sivom srcu. Moji su zidovi zagasiti. Moja plahta bijela. Moj stol drven. Moja je odjeća mokra. Sve je mokro. Sve u ovoj instituciji dotaknulo je moje suze. Sve je posvećeno mojom prokletom vodom. Slike u zlatnim okvirima, stolci na srebrnim postoljima, nakit od bakra i zlata, dragulja i kristala. Ali kiša nije prestala padati na ove kartonske zidove. U nasmiješena usta upadaju kukci i žohari koji se pljuju u moje uši. Zato me vodite u ćeliju i donesite mi svijeću da je ostavim ispod mog drvenog stola. Molim vas, odvedite me da se ne okrećem za štakorima koji vladaju ovim trulim kraljevstvom. Molim vas, spasite me. Okrenite se za mnom, za mojim sebičnim zahtjevima, okrenite se nepoštenoj odjeći, nakaradnoj kosi, sujetnim noktima i neprimjerenom ponašanju, ali preklinjem vas, okrenite se.
Slažem slova na papir neobjašnjivim redoslijedom samo da ih mogu iznova čitati dok mi glava leži na jastuku igli. Gušim se u vlastitoj krvi čitajući iznova i iznova, pokušavajući pronaći sebe među tim istim slovima, čitajući između redova. Ponekad okrenem papir i krenem čitati unatrag. Ali mene nema u slovima. Nema me u vlastitim riječima. Ja sam tiha pojava u današnjim rijekama. Ja sam knjiga. Roman napisan zrcalima i intruzivnim mislima. Enciklopedija znanja i neznanja. Plivam između riječi samo da pobjegnem od zrcala izvan ovih stranica. Jer u zrcalima stoji žena. Žena koja zna moje pokrete, korake i misli. Žena koja imitira moj dah. To sam ja. U svojoj ćeliji obloženoj zrcalima samo da mogu nastaviti prezirati tu kap koja čini svjetsku rijeku, samo da me podsjeti na pod napravljen od vriskova maloga dječaka kojeg više nema. Ove zvijeri sada čuvaju vrata pakla. Za mene nema raja niti čistilišta, nema nade među istrgnutim monolozima mladog pisca i njegove duše, spisateljice. Brojim u sebi. Držim dah i čekam da odu. Da mi se s puta maknu izgubljene duše i istrošeni snovi. Čekam. Da mi duša izađe iz tijela i sama se predstavi.
