Moj ured nije bio prazan kao obično. U njemu je bila Elizabeth, njezina asistentica i neki ljudi koje u životu nisam vidjela. Ulazim u ured i sve su oči uprte u mene. „Dobro jutro, gospođice Harris“, ozbiljnim i živčanim tonom obratila mi se Elizabeth Jones. „Dobro jutro, šefice“, zabrinuto sam odgovorila. U glavi sam imala bezbroj pitanja, no mislim da nije bilo vrijeme za njih. Mrkim pogledom i hladnokrvnim tonom rekla mi je: „Otpuštena si!“ Nisam mogla vjerovati što čujem. „Da, dobro si me čula, otpuštena si“, nastavila je Jones. „Ovi će te ljudi zamijeniti, a i tako svoj posao nisi radila kako treba.“ Osjećala sam se zbunjeno, ljuto i tužno u isto vrijeme. Trebala sam šutjeti, no bilo je jače od mene. „Molim?! Samo ćete me tako odbaciti nakon svih tih godina koje sam radila za Vas“, uzrujano sam progovorila. Gđa Jones odlučila me prekinuti: „Gospođice Harris, stvarno nemam vremena raspravljati o tome s vama. Molit ću vas da napustite ovu zgradu ili ću u suprotnom morati pozvati osiguranje.“ S očima punim suza istrčala sam iz zgrade. Nisam znala kamo otići. Bila sam zbunjena, ali onda sam se sjetila svog najmirnijeg i najdražeg mjesta u gradu, parka King. Odlučila sam sjesti na klupu i razmisliti o tome što mi se upravo dogodilo. Osjećala sam se povrijeđeno i iskorišteno, nisam znala što učiniti. Odjednom se pojavio jedan mladić koji me odlučio zapitati: „Što tako lijepa mlada dama radi sama usred lijepog sunčanog dana?“ „Oprostite, mi se poznajemo?“ odgovorila sam mu. „Ne, ali se možemo upoznati. Moje je ime Lucas, drago mi je. Sad ti.“ Bila sam u šoku, nisam znala što odgovoriti, no onda sam shvatila da on može biti moja karta za nov početak. „Taylor, drago mi je“, i sve ostalo je povijest. Razmijenili smo brojeve, razgovarali i slali si poruke svaki dan. Naše prijateljstvo bilo je savršeno. Potom je prijateljstvo preraslo u nešto više, znate na što mislim. Odlazili smo na putovanja, družili se i stvarno moram priznati da sam se prelijepo provodila s Lucasom. Nakon otkaza počela sam pisati svoje vlastite knjige i pjesme. Nakon svega što se dogodilo, napokon sam se osjećala sretno. Prošle su dvije godine od početka naše veze i odlučili smo otputovati na selo moje bake i djeda. Vraćali smo se iz popodnevne šetnje iz šume i krenuli prema njihovoj kući. Ostavili smo kapute i sjeli u dnevni boravak. Lucas je otišao do toaleta i svoj mobitel ostavio na trosjedu. Odjednom na njegov mobitel počele su dolaziti poruke. Ignorirala sam ih, ali se mobitel i dalje nastavio glasati. Odlučila sam pogledati tko mu to šalje poruke. Ostala sam u šoku. Poruke je dobivao od neke druge djevojke, i to ne bilo kakve poruke već ljubavne. Lucas je izašao iz toaleta i mene zatekao na podu svu u suzama. Počela sam ga tražiti objašnjenje, no on je tvrdio da to nije pisao. Svađali smo se, dugo. Napustio je kuću i otišao - zauvijek.
Danima sam plakala i žalila za svakim trenutkom provedenim s njim. Postavljala sam si razna pitanja. Jesam li trebala pogledati u njegov mobitel? Jesam li ja kriva? Što sam krivo učinila? Osjećala sam se baš kako slika prikazuje. Usamljeno, prazno, crno-bijelo. Željela sam ga vratiti, no znala sam da bi ta odluka bila kriva. Godine su prolazile, a ja sam se osjećala sve bolje i bolje. Trenutno radim i živim u New Yorku. Uspješna sam spisateljica i objavljujem svoje knjige. Napokon sam pronašla ono što me uistinu usrećuje. Mislila sam da tuga nikada neće proći i da više nikada neću biti sretna. I zato za sve one koji ovo čitaju i osjećaju se zbunjeno, tužno i zabrinuto, ne znaju što dalje učiniti ili kamo krenuti - želim vam reći da niste sami i da uvijek postoji rješenje. „Sve će biti u redu“, pouka je koju želim da svi izvuku iz ove priče. Dajte vremenu vremena i sve će biti u redu.
Nema komentara:
Objavi komentar