Okus vremena

Daleko je moje sidro od zlatnih dubina;

stopala još utapaju kožu u vreloj vodi

nasred pučine,

a riječi tvoje prijanjaju uz smežuranu kožu

kao sol mi na usnama.

Mreškanje je tako blaženo...

pokreti valova čine srodnu siluetu tijela i lađe,

sve nehajem vrišti i dok ti jednim tokom ploviš

kazaljke mog kompasa prave začarani krug

uz svaki osvit dana.

I svaki titraj u ovom veličanstvenom ogledalu

osjećam kao ranu razlivenog mi srca,

a pramac vremena suh je i oronuo.

Čak i vjetrovi bježe od riva i marina;

slušaju mi srce što za mir ne zna.

A kad se prostranstvo zemljanog svoda

oboji bojama jedne goruće ljubavi,

dragi, umij lice u tom moru.

Kao putnik rukama upij sol noćne bonace

i osjeti moj živi cjelov na toplim usnama.

Tea Oštrić, 4. b razred