Ljudi

Prostiru se ulice tmurnoga grada

poput vena, kapilara

prolaznike odvode koji nit’ ne slute

što koji od njih misli,

što koji od njih krije

u zidovima kuće svoje

kakve čuvaju živine

il’ kojekakvo zabranjeno voće

da l’ nekom u vrtu klije. 

Oh, zar svjetina je takva

da ih nimalo briga nije

kakve svemire dnevno mimoilaze

a ni svjesni nisu već se samo bave

svojim kutkom, sasvim malim

jednoličnim, sasvim starim

istim danas, kao jučer.

Zar ne zanima vas okus znoja

što se s tuđih leđa slijeva

il’ krv koju netko prolijeva

zbog vlastitih problema?

Zar Vam nije drago

što smo bića ista

što smo satkani svi

potezima istog kista.

Paula Pažin, 4. d