Dragi dnevniče,
danas je Krsto napustio Lastovo, i to zauvijek. S njim je otišao i Irfan… Osjećam se jako čudno od trenutka kad mi je njihov brod nestao iz vidika. Ne želim to priznati, ali zavoljela sam ih, obojicu. Unijeli su mi u život dugo iščekivani adrenalin, uzbuđenje, euforiju… I tom brzinom kojom su te emocije ušle u moj život, tako su me brzo i napustile. Od trenutka kad sam vidjela tu dvojicu kako pokušavaju spasiti Filicu, postali su mi simpatični i znala sam da će nekako naći način da uđu u moj život. Bili smo kao mala obitelj Krsto i ja, ali i Irfan i ja. Srce mi se slamalo kad je ležao danima izgledajući bespomoćno i na izmaku svih snaga. Liječila sam ga svom snagom, ali na kraju nisu moje sposobnosti bile ono što ga je izliječilo. Bio mi je kao dijete koje nikada nisam imala, a ja njemu kao majka koju nikad nije imao. Ne znam što će biti s njim, ali znam da će se snaći u životu. Sam je rekao da planira otići u Njemačku i zaraditi dobre novce. A Krsto… To je baš ironično. Toliko me živcirao tim svim svojim teorijama, a na kraju je bio u pravu cijelo vrijeme. Ja inače ne volim biti u krivu. Zaljubila sam se prvi put nakon pet godina, pet dugih godina. Ali najgore je to što sam se zaljubila u oženjenog muškarca. Ne znam tko je od nas gori jer smo oboje dopustili da se to dogodi. Kad se samo sjetim svoje reakcije prije pet godina kad sam saznala da me zaručnik prevario. Poludjela sam, odmah sam se spakirala, otišla iz stana i prihvatila posao koji je zahtijevao boravak na mjestu što udaljenijem od Zagreba. Nisam poštena, znam. Međutim, život očito nije pošten jer se moj zaručnik bar oženio za tu djevojku i zaboravio me. Ja se nekako još uvijek mučim s tom činjenicom. Ne znam kako ću bez Krste i njegova stalnog pričanja o Osmanu koji toliko obožava. Žao mi ga je, napokon je postigao svoj cilj pronalaska cjelovitog Osmana samo da bi sve propalo u vodu, i to doslovno. Ne razumijem zašto već moraju otići, zašto nisu još malo mogli ostati. Tako su burno to odlučili da se nismo ni pravilno oprostili. Ako oni tako žele, neka i bude.
Neću ih zvati.
Neću se čuti s njima.
Neću se čak ni raspitivati o njima.
Ako treba, zaboravit ću ih, nije mi to problem.
Jedina mi je briga, hoće li oni zaboraviti mene…
Mila Kurečić, 3. a
Nema komentara:
Objavi komentar