Otkad mi je brat Laert otputovao u daleku Francusku, moj se život uistinu počeo raspadati. Nisam imala na umu da će mi ovoliko nedostajati, ali boravak ovdje u Danskoj jednostavno nije potpun bez njega. Po cijele dane moram biti s ocem ili sam sama i obično se „družim“ s knjigama. Druženje s ocem možda i ne bi bilo toliko loše da se on nije u potpunosti promijenio pod Klaudijevim utjecajem - to više nije onaj otac kakvog ja pamtim. Otac se više uopće ne brine kako je meni već samo želi udovoljiti Klaudiju, a pravi primjer toga jest moj odnos s Hamletom koji oni neprestano pokušavaju kontrolirati. Klaudije i otac mene koriste kao mamac za svoje spletke i iako ja uistinu volim Hamleta, jednostavno moram slušati njihove zapovijedi. Otac mi je davno savjetovao da s Hamletom budem veoma oprezna i da mu ne pokazujem svoje osjećaje izravno nego da budem hladna i nedostižna iako sam ja u sebi gorjela. Ja stvarno volim Hamleta svim svojim srcem, znam, ili sam barem mislila da znam, da i on mene voli jer mi je to više puta priznao u tajnosti. Ali nije mi jasno kako nekome koga navodno toliko voliš, možeš nanositi takvu bol. Mislila sam da za Hamleta i mene ima barem malo nade, no nakon današnjeg kobnog događaja prilično sam sigurna da nema. I sada dok ovo pišem, plačem i više ne vidim smisao u ovom bijednom životu. Nakon što je Hamlet danas usmrtio moga oca, sve su moje želje i nade pale u vodu. Ne želim više živjeti ovdje bez oca, bez ljubavi i sa srcem punim tuge. Mislim da sam odlučila - najbolje bi bilo da se jednostavno pridružim svome ocu i tada bih bila bez briga.
Patricija Volenik, 3. a
Nema komentara:
Objavi komentar