24.8.1577.
Danas kad se probudih, na nebu je sunce sjalo, a mile ptičice svojim opojnim pjevom ispuniše moje uši. Dan je bio tako divan, skoro nestvaran, radosni osjećaji ispunili su moju dušu. Odlučila sam prošetati po kraljevskome dvoru kad najednom opazih kraljevića Hamleta. Oh, nebesa, možete samo zamisliti kakvi su me sve osjećaji preplavili! Riječi ne mogu opisati tu sreću, tu strast. Stajao je na balkonu i bio je u dubokim mislima. Oh, kada bi barem razmišljao o meni kako ja razmišljam o njemu. Zašto mora biti tako opojne ljepote, čak i kada samo stoji i ništa ne radi. Samo jedan pogled na te njegove oči i bilo tko mogao bi se zaljubiti. Te oči tako su veličanstvene, imaju tu moć da ti pokažu da još uvijek ima nade, da ima nešto više u ovome našem bijednom životu. U ovome životu koji naizgled nema neki veći smisao - tako mi se samo činilo. Ali otkad sam vidjela taj njegov osmijeh, osmijeh koji bi slomio i najkamenija srca, osvijetlio najmračniju dušu i razveselio najuplakanije dijete, sve se promijenilo. On je dao mojem životu neki smisao. Do sada sam živjela dan po dan čekajući da se više ova moja vječna muka okonča. Nikada nisam, ni u svojim najpomahnitijim snovima, pomislila da neću moći dočekati svako jutro da ga vidim. A kada me pozdravio, toliko me novih nepoznatih osjećaja obuzelo, dan je postao stotinu puta ljepši. Taj njegov glas kao da je dar od anđela, toliko je mio. Kada bi mi svaki dan satima pričao, nikada mi ne bi dosadilo. Oh, Bože, kakvu si to kletvu bacio na mene da svaka pomisao koju imam, vodi do njega, gdje god da jesam, moje oči traže samo njega, a uši pozorno osluškuju ne bi li slučajno čule njegov glas. Ova je ljubav najveći dar, ali i najveće prokletstvo. Što će on sa mnom, tako nesavršenom i običnom djevojkom. Jedino mjesto gdje imam uopće ikakve mogućnosti biti s njim moji su snovi. Oh, kako je užasna ova bol, ova probadajuća bol saznanja da nikad nećemo biti zajedno. Neka je proklet ovaj život, život bez tebe! Zašto i ja ne mogu biti čiste kraljevske krvi već moram imati ovu nečistu krv, nedostojnu njega. Bože, što sam ti ikada učinila da me tako okrutno kažnjavaš?
Kada je sunce već bilo visoko na nebu, odlučila sam otići na livadu ubrati pokoji cvijet. Igrom slučaja, na tren sam zatvorila oči i usnula. Kada najednom osjetim topao zrak iznad glave. Probudim se, a ono kraljević Hamlet. Ne znam jesam li se više obradovala ili uplašila. Pružio mi je ruku da ustanem. kako ima tople i nježne ruke, kao da su ih napravili sami anđeli. Pitao me što radim, zašto sam sama i ponudio se biti sa mnom. Rekao je da su neki lopovi u kraju pa da se brine za mene. Najednom je prekinuo razgovor i stavio nekoliko mojih vlasi meni iza uha, približio se i poljubio me. Cijeli svijet zastao je u tome trenutku. Srce mi je tako brzo kucalo, mislila sam da će iskočiti iz moje kože, nikada nisam bila sretnija nego tad. Rekao mi je da imam oči u kojima vidi mora i oceane, da su tako opojne te da nikada u svojem životu nije vidio oči ni blizu lijepe kao moje. Kada se smračilo, krenuli smo kući, pomogao mi je popeti se na njegova konja. Konj je bio crn kao noć, bio je baš onakav kakvog sam ja oduvijek željela. Nakon mene popeo se on, držala sam ga tako čvrsto, nisam željela da se to ikada završi, ali svemu lijepome dođe kraj.
(Ofelijino posljednje priviđanje prije nego što se ubila.)
Rea Sabljak, 3. c
Nema komentara:
Objavi komentar