Dragi dnevniče,
moj život u dvorcu Elsinore oduvijek je bio odličan, barem svi tako kažu. Imala sam Hamleta koji me volio i sve ostale dvorjane koji su bili dio dvorca jer su bili jako dragi i nitko se nije svađao, što zapravo nije istina, jer ostali ljudi nisu vidjeli sve događaje kao ja koja sam ondje živjela. Odnos između mene i Hamleta oduvijek je bio miran. No jedno je jutro sve postalo kao noćna mora. Jednostavno ne znam što se s njime dogodilo, kao da ga je neko ludilo spopalo. Ponašao se neuobičajeno i odnosio se prema meni kao da ne postojim te kada bih ga upitala što se događa, rekao bi da je sve u redu i da se ne trebam brinuti. Ali, ja ne bih bila ja da se jedan dan nisam ušuljala u sobu njegove majke kako bih prisluškivala njihov razgovor. I tada sam saznala razlog njegova ludog ponašanja. Otkrio je majci da je razgovarao s Duhom svoga oca Hamleta te da zna istinu o njegovu pravom ubojstvu. Moj otac Polonije također se skrivao u sobi iza jedne zavjese i Hamlet ga je ubio jer je mislio da je to kralj Klaudije. Kada sam to vidjela, jednostavno nisam smjela ništa učiniti jer tko zna što bi meni napravio, tako da sam ostala čekati trenutak kada bih mogla pobjeći iz sobe. Nakon toga ništa nije bilo isto. Poludjela sam. Nitko nije znao što da radi sa mnom. Ponašala sam se čudno, nosila sam cvijeće drugim dvorjanima i pjevala im pjesme. Ni ja sama nisam znala što se sa mnom događa. Jedan dan više nisam mogla biti u dvorcu jer me sve podsjećalo na moga oca i na Hamleta koji kao da me prestao voljeti, te sam otišla u šetnju. Sjela sam iznad potoka na jedan most i pjevala pjesme. Razmišljala sam kako je život težak te sam pokušala shvatiti zašto se ovo baš meni moralo dogoditi. Promatrala sam potok koji je tekao ispod mene i tada shvatila da je on isto što i život – prolaznost.
(dnevnički zapis nema kraj jer se Ofelija nakon zadnje napisane rečenice utopila)
Petra Bubnjić, 3.a
Nema komentara:
Objavi komentar