„Žao nam je, gospođice, ali ne možemo vam nikako pomoći“, prve su korisne riječi policajca koje čujem danas. Sjedim u policijskoj postaji zadnja tri sata i čekam dobre vijesti, koje nisam dobila, no barem znam na čemu sam. „Jeste li barem pregledali snimke kamera?“ upitam, pretpostavljajući i sama njegov odgovor: „Jesmo, no nismo u mogućnosti nastaviti istragu vezanu uz sliku jer nema nikakvih znakova provale u vašem stanu i nemate dokaze da je slika Vaša, stoga nemamo razloga istraživati njezinu krađu.“ Naravno da se ovakve stvari moraju dogoditi baš meni. Doselila sam se ovdje prije nepunih mjesec dana i već je nešto pošlo po krivu. Bez obzira što mi nije nimalo pomogao, ustajem i zahvaljujem policajcu te izlazim na hladan jesenji zrak. Putem do stana razmišljam o mogućim lopovima koji su mi provalili u stan i ukrali najvrjedniju stvar koju posjedujem, sliku koju sam naslijedila od bake. Malena je i ne izgleda tako vrijedno, no naslikao ju je Vlaho Bukovac, jedan od najznačajnijih hrvatskih slikara. Prikazuje ženu u vrtu kako bere šareno cvijeće, a meni je vrlo važna jer me podsjeća na baku. Jedino čime su mi policajci pomogli snimke su kamera iz hodnika te večeri kada je slika ukradena. Radila sam noćnu smjenu u bolnici te kada sam se vratila u stan, slike više nije bilo. Po onome što je kamera snimila, samo su dvije osobe ušle u zgradu te večeri, no druga ih je kamera snimila kako ulaze u svoj stan nekoliko minuta kasnije. Naravno, lopov je nečime prekrio kameru moga hodnika kako nitko ne bi mogao otkriti njegov identitet, no tome se samo on nada. Lopov mora biti jedan od mojih susjeda, koliko god ja željela da to nije tako. S obzirom na to da mi policija nije bila od velike pomoći, morat ću sama otkriti tko je pokušao ukrasti tako vrijednu sliku od svoje nove susjede i ostati nekažnjen.
Nažalost, s većinom susjeda nisam nikada progovorila više od: „Dobar dan, kako ste?“ kada bismo se sreli u hodniku, tako da će biti malo teže saznati bilo što o njima, no vjerujem da ću uspjeti. Pitanje koje me trenutno najviše muči jest kako je lopov ušao u stan bez tragova dokaza i kako je uopće znao da imam tako vrijednu sliku u svom stanu. Jedine dvije osobe koje sam ugostila, osim roditelja i nekoliko prijatelja, bili su Ivan i Dorotea iz stana pokraj. Donijeli su mi kolače na dan mog useljenja i sigurna sam da njima mogu vjerovati jer su njih policajci vidjeli na snimci kako ulaze u zgradu te večeri uoči krađe. Bez obzira na to, odlučila sam pitati što više susjeda gdje su bili te večeri jer bez njihove suradnje neću nikada riješiti ovaj misterij.
Kada sam došla kući, odlučila sam još jednom pregledati cijeli stan makar sam bila uvjerena da sam jučer sve pretražila. Provjerila sam jesu li mi sve stvari na mjestu, i bile su, no pronašla sam nešto što mi je jučer promaknulo - poslovna posjetnica. U zadnjih mjesec dana nisam dobila ničiju posjetnicu što znači da je sigurno ispala lopovu iz džepa! Na njoj piše ime Marko Horvat, čije ime ne prepoznajem, ali mislim da u ovoj zgradi živi netko s prezimenom Horvat… Ovo otkriće samo je potvrdilo moju teoriju da je krivac najvjerojatnije u ovoj zgradi.
Sljedećeg jutra popela sam se na treći kat i krenula s ispitivanjem susjeda. Prvi s kojima sam razgovarala bili su Petar i Josip, dva studenta koji su mi objasnili da su te noći bili u stanu i do kasno u noć učili. Stan im ne izgleda pretjerano raskošno, što me ne iznenađuje. Manjak novca mogao bi biti dovoljno dobar razlog za krađu. U stanu pokraj njih živi stariji bračni par Marić. Vrata mi je otvorila gospođa Marić i makar je bila vrlo iznenađena što imaju posjetitelja, pozvala me na kolače. „Znači ti si ta nova susjeda Dora o kojoj smo čuli?“ upitao je gospodin Marić poslužujući mi kolač. „Da, jesam! Drago mi je što smo se napokon upoznali“, nestrpljivo sam mu odgovorila. „Što te dovodi k nama ovako rano ujutro?“ upitala me gospođa Marić i nisam mogla sakriti svoju nelagodu ispričavši im cijelu priču. Ne vjerujem da je bračni par kojem zbroj godina iznosi oko 150 bio sposoban ukrasti nešto i iza sebe ne ostaviti ništa osim jedne posjetnice, no vrlo je moguće da znaju nešto o zgradi i susjedima što bi mi moglo pomoći. „Ne mogu vjerovati da bi netko uopće pokušao ukrasti nešto svojem susjedu, no svega ima ovih dana“, reče gospođa Marić. S obzirom na to da mi sami nisu ništa sumnjivo rekli, odlučila sam ih pitati trenutno najvažnije pitanje svoje istrage: „Znate li tko je Marko Horvat?“ „Pa, naravno, dušo, vrlo poslovan i drag čovjek, ne priča mnogo, ali ako ga trebaš, živi na prvom katu.“ Ajme! Ovo je prvo veliko otkriće ovog misterija, te će mi mnogo pomoći. Na brzinu sam zahvalila Marićima na kolačima i zadovoljna svojim otkrićem otišla ravno na prvi kat do vrata glavnog osumnjičenog Marka Horvata.
„Poznajemo li se?“ prve su riječi zbunjenog čovjeka koji mi je otvorio vrata stana. Ne znam kako ostati smirena i ne izreći sve što mislim pa kažem: „Ja sam Dora, drago mi je“, u pomalo nervoznom tonu. Ne znam koliko ću dugo izdržati bez postavljanja čudnih pitanja kako bih dokazala da mi je ukrao sliku. „Mogu li ući?“ upitam ga nevino. „Da, da, slobodno, ja sam Marko“, reče brzo i nervozno. Stan mu je uređen vrlo moderno i drži ga u urednom stanju. Pogledom preletim dnevni boravak i uopće ne mogu zamisliti svoju sliku u ovom okruženju. „Što te dovodi k meni?“ Marko upita. Odlučim igrati na kartu suosjećanja i reći mu sve što se dogodilo te ako vidim bilo kakvu sumnjivu reakciju, znat ću da sam pronašla lopova. Nakon što sam mu ispričala cijelu priču uz šalicu kave, jedino što je prokomentirao bilo je: „Nemoguće je da je netko nasilno provalio u stan jer bi ostali nekakvi dokazi provale, što znači da je lopov imao ključ od tvojeg stana.“ O tome uopće nisam razmišljala na taj način. To bi, dakako, mogla biti istina jer su vrata i svi prozori u savršenom stanju. No zadnja stvar koju ga moram upitati prije nego donesem bilo kakve zaključke jest: „Zašto je onda jedini dokaz da je netko ušao u moj stan tvoja posjetnica?“ Nekoliko sekundi gledao me vrlo uplašenim pogledom prije nego je vrlo oprezno i tiho odgovorio: „Obećavam ti da ja nemam nikakve veze s ovim, ja sam običan bankar, nemam pojma kako je moja posjetnica završila u tvom stanu s obzirom na to da se nikad prije nismo upoznali. Ja nikada ne bih učinio nešto takvo, budi sigurna. Jedini razlog koji može biti jest da mi je netko pokušao namjestiti ovu krađu, no to je gotovo nemoguće jer sam u odličnim odnosima sa svim susjedima!“ Djeluje vrlo nervozno govoreći mi sve to, no i ja bih bila nervozna da sam glavna osumnjičena za krađu. Marko mi izgleda kao čovjek koji drži do svojih riječi, te da se ne radi o krađi povjerovala bih mu, no s obzirom na situaciju, zasad ga neću prekrižiti s popisa osumnjičenih. „Dobro onda, ako si toliko siguran da ti nisi ukrao sliku, s kim si iz zgrade razgovarao zadnjih nekoliko dana ili još bolje ako se sjećaš, kome si dao svoju posjetnicu?“ pitam ga. Zastao je na par sekundi kako bi razmislio te je naposljetku rekao: „Pozdravljao sam sve susjede kao i inače, ne sjećam se da mi je itko rekao bilo što sumnjivo. No što se tiče posjetnice… Samo sam ju dao jednoj osobi u zgradi iz osobnih razloga, no na kraju mi se nije javila tako da vjerojatno nije ni važno…“ „Kako misliš nije važno? Vrlo skupa slika je ukradena i ti misliš da nije važno tko ju je ukrao? Reci mi odmah kome si dao posjetnicu, inače ću odmah tebe otići prijaviti za krađu!“ ljutito sam mu odgovorila. Kako može misliti da su njegovi „osobni razlozi“ važniji od skupocjene slike! Vjerujem da su moje prijetnje i prijave zadnja stvar koja Marku treba, stoga nisam iznenađena što odmah promrmlja: „Dao sam posjetnicu Mariji… Živi u stanu lijevo od mojega. Znam da ti je ta slika jako bitna, no molim te nemoj biti prestroga prema Mariji, nemoj da zbog tebe veže ružne osjećaje uz mene, ovaj, ovu zgradu…“ Tako znači, Marku se sviđa Marija pa ju je pokušao zaštititi. Cijela ova priča s krađom mnogo je kompliciranija nego što sam očekivala. Ipak, Marko mi je stvarno mnogo pomogao te mislim da mu je posao vrlo važan ako je izdao Mariju samo kako bi izbjegao moju žalbu policiji. Nisam sigurna zna li ta Marija da ima obožavatelja u stanu pokraj, no ako zna, možda je namjerno to željela iskoristiti protiv njega. „U redu, Marko, vjerujem ti. Hvala što si bio iskren sa mnom, obavijestit ću te kada pronađem krivca“, govorim mu izlazeći kroz vrata. Potrošila sam veću polovicu dana ispitujući susjede, no sada prvi put mislim da se misterij privodi kraju.
Nakon svih tih razgovora, vrlo sam iscrpljena, stoga odlučim ostaviti razgovor s Marijom za sutra. Bez obzira što živim ovdje skoro mjesec dana, još uvijek čekam da mi selidbeni radnik doveze sve moje stvari. Ne znam koliko ću dugo moći čekati, a da ga ne nazovem pa bi bilo najbolje da to odmah obavim. Krenem se uspinjati stepenicama i čekam da mi se javi, kada mi se učini da čujem njegov glas na kraju hodnika. Krenem silaziti na prvi kat, kako bih ustanovila je li to stvarno njegov glas, kada začujem svađu između žene i muškarca; „Znao sam da nešto ne valja čim mi nisi odgovarala na poruke. Zašto si to napravila? Mogla si mene tražiti novac ako ti treba!“ „Previše se brineš, sve sam namjestila. Nikada neće otkriti tko ju je ukrao.“ „Ne zanima me to! Stvarno mi nije jasno kako si to mogla napraviti. U potpunosti si izgubila moje povjerenje.“ „Ja mogu odlučivati sama za sebe i željela sam ovo napraviti. Sutra odlazim iz grada i nikada neće pronaći ni mene ni sliku.“ Pokušavam ne disati kako ne bi čuli da stojim i prisluškujem njihov razgovor, ali čim čujem da muškarac kreće prema vratima, požurim niz stepenice kako bih vidjela tko je. Očekivala sam da će žena i muškarac stajati kod vrata prvog stana u nizu, Marijina stana, no stoje na kraju hodnika kod vrata stana koji je vlasnik zgrade iznajmljivao. U hodniku je bilo mračno i nisam im mogla raspoznati lica, no shvatila sam da ako sad ne saznam tko je lopov, vjerojatno neću nikada. Otrčala sam niz stepenice i upalila svjetlo u hodniku te razotkrila lica muškarca i žene. Kao što sam i mislila, muški glas pripadao je selidbenom radniku, a ženski glas pripadao je visokoj i vitkoj ženi vrlo sličnoj radniku. Nisam znala što da im kažem s obzirom na to da nisam imala nikakve konkretne dokaze protiv njih, no odlučila sam se praviti kao da sve znam. „Želite li ovu situaciju riješiti na lakši ili teži način?“ upitala sam. Nadala sam se da će ih to bar malo uplašiti i uspjelo je. Žena je u potpunosti problijedjela, dok radnik nije znao što bi rekao, no naposljetku je izustio: „Znam da ovo sve izgleda jako loše trenutno, ali možemo ti sve objasniti.“ Radnik me uveo u ženin stan i tek kada smo svi sjeli za stol, počeo je pričati svoju stranu priče. „Prvo i osnovno, moraš znati da ja nemam nikakve veze s krađom tvoje slike. Moja sestra, Barbara, sama je sve isplanirala i provela. Žao mi je što ju moram ovako izdati, ali ne bi bilo u redu da ja budem okrivljen za nešto za što je ona odgovorna. Vjerujem da si čula većinu naše svađe, s obzirom na vrijeme u koje si dotrčala pa si i sama mogla čuti da ja nisam sretan s njezinim postupcima. Mislim da bi bilo najbolje da nam Barbara sve sama objasni. Nije li tako?“
Nakon malo više od dva sata, napokon sam shvatila razloge koji stoje iza njihovih postupaka te kako se zapravo odvila krađa. Barbara je iznajmila ovaj stan na nekoliko tjedana dok ne pronađe pravi stan u centru grada. U slobodno vrijeme voli proučavati umjetnička djela i moglo bi se reći da je kolekcionar starih slika. Njezin brat, Matej, radi kao selidbeni radnik te joj često priča o slikama koje ljudi drže u svojim kućama i stanovima. Spomenuo joj je kako je uselio jednu mladu djevojku u stan baš iznad nje koja ima jednu predivnu sliku te kako bismo se baš mogle upoznati. Barbara je malo drugačije protumačila njegovu poruku, a s obzirom na to da je štedjela za novi stan, malo više novca joj ne bi škodilo. No problem je bio kako ukrasti sliku, a da ja ne shvatim da ju je ona ukrala… Prvi korak bio je sprijateljiti se s nekim susjedima kako bi dobila bolji uvid u odnose unutar zgrade. Tako je upoznala Mariju te ju je jedan dan na ručku upitala zna li nekog dobrog bankara jer je znala da će nekamo morati pohraniti novac koji zaradi. Marija joj je dala Markovu posjetnicu i objasnila kako misli da mu se sviđa, ali on njoj ne, pa joj je samo predala posjetnicu kao da je se želi riješiti. Drugi korak bio je pronaći način kako ući u stan, a da ja ne primijetim, te se sjetila da Matej možda ima ključeve mog stana zbog useljenja. Otišla ga je pitati, no on joj nije želio ništa reći. Dok je otišao u drugu prostoriju, ukrala mu je ključeve i odlučila barem pokušati otključati moj stan prije nego što nasilno uđe. Imala je sreće, jedni od ključeva bili su moji i uspjela je ući u stan, ostaviti posjetnicu kao lažni trag i ukrasti sliku bez ikakvih problema. Matej je nakon nekog vremena shvatio da ne može pronaći ključeve pa je lako povezao njihov nestanak s Barbarom. Pokušao ju je nagovoriti da vrati sliku, no nije htjela jer je mislila da nitko neće otkriti da ju je ona ukrala. No onda sam se pojavila ja i uništila joj plan.
Razmišljam o svim satima koje sam potrošila razmišljajući o ovom misteriju. Drago mi je da sam sve uspjela saznati, no da sam samo par minuta ranije izašla iz Markova stana vjerojatno ne bih uspjela otkriti lopova. Policija stiže vrlo brzo i odvoze Barbaru u policijsku postaju. Svi osim jednog policajca odlaze, no ostane onaj koji mi je jučer rekao da mi nikako ne može pomoći. „Stvarno si sve sama uspjela otkriti?“ upita. „Da, jesam, zahtijevalo je mnogo ispitivanja i razmišljanja, ali na kraju se sve isplatilo“, odgovorim mu. Gleda me par sekundi zamišljeno prije nego što kaže: „Stvarno nikad ne znamo što ljudi oko nas rade i o čemu razmišljaju. Vidimo samo ono što nam netko sam predstavi o sebi, a ako želimo saznati više, trebamo prokopati malo dublje ispod površine.“
Klara Volenik, 1. d
