srijeda, 16. ožujka 2022.

Jesam li na pravom putu?

Moji gimnazijski početci

Prijelaz iz osnovne u srednju školu nije toliko traumatičan kao što svi misle, ali većina to baš tako doživljava. Moram priznati da sam donedavno i ja bila dio te većine, ali s vremenom shvatite da niste sami  u tome i da smo svi u istom košu. Možda je problem što si stvaramo probleme tamo gdje ih nema.

Iskreno, uopće nije bilo lako i ako vam itko ikad kaže suprotno, onda je ta osoba sretna manjina koja je ljeto prije srednje škole imala mozak na paši bez ijednog problema i bez ikakva stresa. Ja, nažalost, nisam bila ta sretnica. Zadnje dvije godine osnovne prolazile su brže nego sam mogla zamisliti, a meni kao i mojim vršnjacima preostajalo je sve manje vremena za razmišljanje o odabiru srednje škole. Tada se pojavila i pandemija, a s njom i online nastava koju su neki voljeli (poput mene), a neki jedva uspijevali pratiti. Nekolicina ovih drugih ljetne je dane morala provesti u učionicama bez klime, pisati jednadžbe postiđeno i s neizvjesnošću hoće li proći ili pasti poput zarobljenika na osuđeničkoj klupi. Treba učiti na vrijeme jer si tada na kraju slobodan kao ptica. Osjećaj slobode nakon napornog učenja neprocjenjiv je. Vrijeme upisa  nazvala bih vremenom iščekivanja, svakim danom lista se mijenjala i jedino što sam htjela vidjeti jest ono „DA“ pokraj svog prvog odabira. Upisala sam opću gimnaziju, oduvijek sam znala da ću pohađati gimnaziju jer se ne vidim nigdje drugdje. Da budem iskrena, bojala sam je se, mnogo sam čula općenito o gimnazijama i strahovala sam da neću uspjeti i da nisam dovoljno dobra. Gimnazija je potpuno neki drugi svijet u usporedbi s osnovnom školom. U osnovnoj školi, barem u onoj koju sam ja pohađala, nismo toliko radili u skupinama i nije bilo previše kreativna rada. Bilo je lakše, naravno, samo to shvatite tek kad dođete negdje gdje je teže jer u usporedbi sa srednjom, osnovna je mačji kašalj. Da sam uložila i upola truda kao što sad ulažem u učenje, ne znam gdje bi mi bio kraj. Velika je razlika i u načinu predavanja i profesorima. U gimnaziji točno vidite da su tu ljudi koji se trude i znaju ono što žele, kojima je na prvom mjestu škola i obrazovanje. Naravno, iznimke postoje, ali i one imaju neki svoj opravdani razlog odabira nastavničkog poziva. Kažu da je srednja ključno razdoblje za stvaranje radnih navika jer još nije prekasno ispraviti neorganiziranost i lijenost koja se provlači od osnovne škole. Mnogo njih nije naučilo učiti i zato im je bilo teže kad su zaista morali uzeti knjigu u ruke. Sa mnom nije bilo tako. Nikad nisam bila učenica koja je dovoljno usredotočena na satu, javlja se i dobije samo tako odličnu ocjenu. Ne volim se isticati, ponekad me strah da ću nešto krivo reći. Za svaku sam se ocjenu morala potruditi i znala sam kako učiti.  To se nije značajno promijenilo dolaskom u srednju i zato mi nije bio veliki šok kad sam morala odvojiti par sati na dan, sjesti za radni stol i posvetiti se učenju. Bitna je stvar kod odlaska u srednju ne vjerovati svakom traču o profesorima ili vršnjacima. Jedni ti kažu da je užasno teška i da nećete naći vremena za socijalni život, a drugi da je to najljepše razdoblje u životu. Za mene je to nešto između, nije sve med i mlijeko, ali nije ni tako loše da jedva čekam da završi. U srednju školu treba krenuti opušteno (sada to znam), no i dalje imati na umu zašto ste tu i kakvu budućnost sebi gradite. Kada sam došla u novu sredinu, među nove ljude i u novi razred, svi smo bili preplašeni kao u prvom razredu osnovne, ali mislim da smo svi znali da je to ono što želimo i da započinjemo novo putovanje na nekoj potpuno drugoj stazi. 

Nakon svega najbitnije je dobro iskustvo koje ćemo pamtiti. Otvoriti sva osjetila i upijati sve pozitivno što nudi srednja škola. Ima hrpa stvari iz prošlosti koje sam mogla napraviti bolje, drugačije, više se potruditi, ali nekad jednostavno nije išlo sve po planu i onako kako sam zamislila.  S tim iskustvom nastavljam i dalje. Neke dijelove ovog puta jednostavno ću morati improvizirati, ali na svakom putu ima prepreka i ne smije sve biti lako. Baš zato znam da sam na pravom putu jer često je put važniji od samoga cilja.

Jana Koren, 1. a

Online nastava – mit ili hit

Novo normalno

Počelo je početkom 2020. godine. Krenule su glasine o novoj pandemiji koja se u vrlo kratkom vremenu proširila na cijeli svijet. Cijeli državni sustav naglo se promijenio i nastupile su nove mjere kojih smo se svi počeli pridržavati. Najvažnija je nošenje maske i držanje distance od dva metra. Nakon njih nastupile su i druge, kao što je zabrana okupljanja na javnim mjestima, nemogućnost prelaženja u susjedne države, što je nekima uskratilo posjećivanje obitelji, samoizolacija za one koji su bili izloženi virusu, a u nekim zemljama čak i policijski sat. Većini je to bio veliki šok, ali najgori je osjećaj straha i neizvjesnosti. Cjepiva u početku nije bilo, trgovački centri masovno su se praznili, a kupovanje ogromnih količina toaletnog papira bila je na listi za kupovinu broj jedan.

S druge strane, djeca su većinu svoje nastavne godine počela provoditi kod kuće na računalima, mobitelima i tabletima prateći još neviđeni model online nastave ili nastave na daljinu. Isprva je sve to bilo zanimljivo. Malo zadataka, nešto za prepisati i pročitati, ali s vremenom postaje teško, naporno, gubi se želja za učenjem i pojavljuje se strah od neuspjeha. Pratiti nastavu uživo mnogo je lakše nego gledati video i iz njega prepisati što je bitno. Profesorima je teško djeci pojasniti gradivo porukama, a ponekad se odgovori pojavljuju tek u večernjim satima. Velik broj učenika nije se ni potrudio obraditi ono što profesori pošalju ili to rade u zadnji tren i nekvalitetno, preko volje. Dodatni je stres slanje zadaća u određenom  roku, a distrakcija kod kuće ima previše, najveća je među njima, naravno,  mobitel. Društvene mreže također odvraćaju pozornost od onoga što je trenutno najvažnije. Teško je odrediti prioritete ponekad. Velika mana online nastave jest gubljenje prijateljstava i mnogi psihički problemi koji se sve više javljaju kod djece. Veliki postotak djece osjeća tugu i prazninu koju bi prijatelji mogli popuniti ili pomoći razgovorom. S druge strane, introvertiranim je osobama online nastava došla ususret i mnogo su lakše obrađivali gradivo. Oni više vole  pristupati nastavnim sadržajima elektronskim putem i sa što manje fizičkog i izravnog kontakta. Dodatna prednost online nastave jest da se učenici informatički obrazuju i koriste novim elektroničkim alatima za svladavanje gradiva, neki od njih upotrebljavaju razne internetske stranice s interakcijskim kvizovima i dodatnim informacijama. Uče kako se uljudno ponašati na internetu i kako komunicirati s profesorima, ali i svima ostalima. Također, kod online nastave moguće je učiti bilo gdje u kući i biti udobno odjeven. Odspavati ponekad i dulje, tj. probuditi se 10 minuta prije početka sata. Dobiva se više  vremena za fizičke aktivnosti, a tu je i nekima najvažnija prednost - nenošenje maske u prostorima škole. Učenici koji su inače uspješni u školi, bez većih poteškoća obradit će gradivo i usvojiti potrebna znanja bez obzira na tip nastave koji im se pruža.

Međutim, sve ove prednosti ne mogu zamijeniti nastavu uživo. Učenici mnogo kvalitetnije nauče potrebno gradivo za ostatak školovanja, profesore mogu na licu mjesta pitati za objašnjenje i odmah dobiti odgovor dok bi u online nastavi odgovor dobili  u večernjim satima. Iz osobnog iskustva mogu reći da mi online nastava nije stvarala problem, ali se slažem da je nastava uživo bolja. Prirodno-znanstveni predmeti kao što su matematika, fizika i kemija zahtijevaju mnogo vježbe na satu koju neki kod kuće neće napraviti ili ju jednostavno neće razumjeti. Upravo zato, a i uzevši u obzir psihološke učinke i okolnosti za učenike, trebalo bi reći veliko NE online nastavi jer sve dobrobiti nastave uživo, online nastava nikada neće pružiti.

Tijana Grdenić, 1. c


Slagalica života

Ako sam okružena maglom,

hoću li ikada vidjeti svijet oko sebe?


Ako naletim na val pun tuge i žala,

hoću li znati isplivat'?


Ako naiđem na put koji nije moj put,

hoće li to biti ispravan put?


Ako se izgubim

duboko, dublje

u mislima, kao novčić na dnu mora,

Hoće li me netko pronaći?

Hoće li me netko pomoći?


Pitanja se roje.

Zagonetka na zagonetku slaže,

a ja vremena nemam

jer život je put bez prestanka

jedna pauza korak je unatrag

pa jedan, pa dva

dok ne dođem na sam početak.


I je l' onda

moj put išta vrijedi

osim što liju suze često,

a moja duša se ne vraća na mjesto

i dalje šuti, i čeka

kao blago ispod pijeska.


Zara Prebeg, 1. d


utorak, 15. ožujka 2022.

Visina

 „Kad odrastem bit ću astronaut“, ili: „Bit ću najbolji doktor na svijetu“, često sam znao čuti u svojim mlađim godinama. Bila su to vremena puna dječje radosti, mašte i bezbrižnosti, no sada najviše čujem: „Postat ću doktor i imati ogromnu plaću“, te: „Postat ću programer i zarađivati hrpu para.“ U moderno doba vrijednost i uspjeh čovjeka mjereni su njihovim mjesečnim zaradama, ali ne u onome što je uistinu bitno. Dok novac zauzima najveći dio nečije osobine, njihova je unutarnja sreća prekrivena, zataškana u najskrivenije dubine  srca.

Život bez novca je, dakako, nemoguć, on je potreban za kupnju životnih potrepština poput hrane i vode. Pomoću novca svašta se može postići, može se kupiti čokolada, televizor, kuća, mogu se čak i kupiti osobne čistačice koje bi riješile sve kućanske poslove, mogu se kupiti i prijatelji… Dakle novac je vrijedan, no novac ne označava sreću. Bogataši često budu istinski nesretni, možda je to zbog nedostatka istinskih, pravih prijatelja, grižnje savjesti ili možda opće zasićenosti svega što Zemlja može pružiti. Dok neki bogataš tuguje, beznačajni siromah može, u svojoj skromnosti, biti najsretniji čovjek na svijetu. Novac ne donosi pravu sreću, novac je tek sredstvo pomoću kojega se dolazi do ostalih sredstava potrebnih za život. Svijet se sve više i više počinje koncentrirati na dubinu novčanika,  a sve manje i manje na zapamtljiva ljudska međudjelovanja, koja na kraju, nadmašuju sve numeričke prikaze nečijeg uspjeha.

„Tko visoko leti, nisko pada“, jedna je od poslovica koju ljudi često  povezuju s novcem, ali njezino pravo značenje zapravo je povezano uz skromnost. Visoko letjeti znači biti drag, marljiv i dobar prijatelj, dok mržnja i lijenost završavaju niskim padom. Na bivšu izreku često se nadovezuje i: „Dobro se dobrim vraća“, što nas ponovno poučava kako trebamo biti dragi ako želimo da se dobro vrati nama. Tek kada shvatimo važnost ljudske dobrote te kada iz duboke sjene srca izvučemo sreću, otvorimo oči i vidimo ono što je pred nama, tek tada ćemo shvatiti što znači biti sretan, naučit ćemo novu definiciju visine. Prave visine. 

Karlo Jokoš, 1. d


Krađa na drugom katu

„Žao nam je, gospođice, ali ne možemo vam nikako pomoći“, prve su korisne riječi policajca koje čujem danas. Sjedim u policijskoj postaji zadnja tri sata i čekam dobre vijesti, koje nisam dobila, no barem znam na čemu sam. „Jeste li barem pregledali snimke kamera?“ upitam, pretpostavljajući i sama njegov odgovor: „Jesmo, no nismo u mogućnosti nastaviti istragu vezanu uz sliku jer nema nikakvih znakova provale u vašem stanu i nemate dokaze da je slika Vaša, stoga nemamo razloga istraživati njezinu krađu.“ Naravno da se ovakve stvari moraju dogoditi baš meni. Doselila sam se ovdje prije nepunih mjesec dana i već je nešto pošlo po krivu. Bez obzira što mi nije nimalo pomogao, ustajem i zahvaljujem policajcu te izlazim na hladan jesenji zrak. Putem do stana razmišljam o mogućim lopovima koji su mi provalili u stan i ukrali najvrjedniju stvar koju posjedujem, sliku koju sam naslijedila od bake. Malena je i ne izgleda tako vrijedno, no naslikao ju je Vlaho Bukovac, jedan od najznačajnijih hrvatskih slikara. Prikazuje ženu u vrtu kako bere šareno cvijeće, a meni je vrlo važna jer me podsjeća na baku. Jedino čime su mi policajci pomogli  snimke su kamera iz hodnika te večeri kada je slika ukradena. Radila sam noćnu smjenu u bolnici te kada sam se vratila u stan, slike više nije bilo. Po onome što je kamera snimila, samo su dvije osobe ušle u zgradu te večeri, no druga ih je kamera snimila kako ulaze u svoj stan nekoliko minuta kasnije. Naravno, lopov je nečime prekrio kameru moga hodnika kako nitko ne bi mogao otkriti njegov identitet, no tome se samo on nada. Lopov mora biti jedan od mojih susjeda, koliko god ja željela da to nije tako. S obzirom na to da mi policija nije bila od velike pomoći, morat ću sama otkriti tko je pokušao ukrasti tako vrijednu sliku od svoje nove susjede i ostati nekažnjen. 

Nažalost, s većinom susjeda nisam nikada progovorila više od: „Dobar dan, kako ste?“ kada bismo se sreli u hodniku, tako da će biti malo teže saznati bilo što o njima, no vjerujem da ću uspjeti.  Pitanje koje me trenutno najviše muči jest kako je lopov ušao u stan bez tragova dokaza i kako je uopće znao da imam tako vrijednu sliku u svom stanu. Jedine dvije osobe koje sam ugostila, osim roditelja i nekoliko prijatelja, bili su Ivan i Dorotea iz stana pokraj. Donijeli su mi kolače na dan mog useljenja i sigurna sam da njima mogu vjerovati jer su njih policajci vidjeli na snimci kako ulaze u zgradu te večeri uoči krađe. Bez obzira na to, odlučila sam pitati što više susjeda gdje su bili te večeri jer bez njihove suradnje neću nikada riješiti ovaj misterij.

Kada sam došla kući, odlučila sam još jednom pregledati cijeli stan makar sam bila uvjerena da sam jučer sve pretražila. Provjerila sam jesu li mi sve stvari na mjestu, i bile su, no pronašla sam nešto što mi je jučer promaknulo -  poslovna posjetnica. U zadnjih mjesec dana nisam dobila ničiju posjetnicu što znači da je sigurno ispala lopovu iz džepa! Na njoj piše ime Marko Horvat, čije ime ne prepoznajem, ali mislim da u ovoj zgradi živi netko s prezimenom Horvat… Ovo otkriće samo je potvrdilo moju teoriju da je krivac najvjerojatnije u ovoj zgradi. 

Sljedećeg jutra popela sam se na treći kat i krenula s ispitivanjem susjeda. Prvi s kojima sam razgovarala bili su Petar i Josip, dva studenta koji su mi objasnili da su te noći bili u stanu i do kasno u noć učili. Stan im ne izgleda pretjerano raskošno, što me ne iznenađuje. Manjak novca mogao bi biti dovoljno dobar razlog za krađu. U stanu pokraj njih živi stariji bračni par Marić. Vrata mi je otvorila gospođa Marić i makar je bila vrlo iznenađena što imaju posjetitelja, pozvala me na kolače. „Znači ti si ta nova susjeda Dora o kojoj smo čuli?“ upitao je gospodin Marić poslužujući mi kolač. „Da, jesam! Drago mi je što smo se napokon upoznali“, nestrpljivo sam mu odgovorila. „Što te dovodi k nama ovako rano ujutro?“ upitala me gospođa Marić i nisam mogla sakriti svoju nelagodu ispričavši im cijelu priču. Ne vjerujem da je bračni par kojem zbroj godina iznosi oko 150 bio sposoban ukrasti nešto i iza sebe ne ostaviti ništa osim jedne posjetnice, no vrlo je moguće da znaju nešto o zgradi i susjedima što bi mi moglo pomoći. „Ne mogu vjerovati da bi netko uopće pokušao ukrasti nešto svojem susjedu, no svega ima ovih dana“, reče gospođa Marić. S obzirom na to da mi sami nisu ništa sumnjivo rekli, odlučila sam ih pitati trenutno najvažnije pitanje svoje istrage: „Znate li tko je Marko Horvat?“ „Pa, naravno, dušo, vrlo poslovan i drag čovjek, ne priča mnogo, ali ako ga trebaš, živi na prvom katu.“ Ajme! Ovo je prvo veliko otkriće ovog misterija, te će mi mnogo pomoći. Na brzinu sam zahvalila Marićima na kolačima i zadovoljna svojim otkrićem otišla ravno na prvi kat do vrata glavnog osumnjičenog Marka Horvata.

„Poznajemo li se?“ prve su riječi zbunjenog čovjeka koji mi je otvorio vrata stana. Ne znam kako ostati smirena i ne izreći sve što mislim pa kažem: „Ja sam Dora, drago mi je“, u pomalo nervoznom tonu. Ne znam koliko ću dugo izdržati bez postavljanja čudnih pitanja kako bih dokazala da mi je ukrao sliku. „Mogu li ući?“ upitam ga nevino. „Da, da, slobodno, ja sam Marko“, reče brzo i nervozno. Stan mu je uređen vrlo moderno i drži ga u urednom stanju. Pogledom preletim dnevni boravak i uopće ne mogu zamisliti svoju sliku u ovom okruženju. „Što te dovodi k meni?“ Marko upita. Odlučim igrati na kartu suosjećanja i reći mu sve što se dogodilo te ako vidim bilo kakvu sumnjivu reakciju, znat ću da sam pronašla lopova. Nakon što sam mu ispričala cijelu priču uz šalicu kave, jedino što je prokomentirao bilo je: „Nemoguće je da je netko nasilno provalio u stan jer bi ostali nekakvi dokazi provale, što znači da je lopov imao ključ od tvojeg stana.“ O tome uopće nisam razmišljala na taj način. To bi, dakako, mogla biti istina jer su vrata i svi prozori u savršenom stanju. No zadnja stvar koju ga moram upitati prije nego donesem bilo kakve zaključke jest: „Zašto je onda jedini dokaz da je netko ušao u moj stan tvoja posjetnica?“ Nekoliko sekundi gledao me vrlo uplašenim pogledom prije nego je vrlo oprezno i tiho odgovorio: „Obećavam ti da ja nemam nikakve veze s ovim, ja sam običan bankar, nemam pojma kako je moja posjetnica završila u tvom stanu s obzirom na to da se nikad prije nismo  upoznali. Ja nikada ne bih učinio nešto takvo, budi sigurna. Jedini razlog koji može biti jest da mi je netko pokušao namjestiti ovu krađu, no to je gotovo nemoguće jer sam u odličnim odnosima sa svim susjedima!“ Djeluje vrlo nervozno govoreći mi sve to, no i ja bih bila nervozna da sam glavna osumnjičena za krađu. Marko mi izgleda kao čovjek koji  drži do svojih riječi, te da se ne radi o krađi povjerovala bih mu, no s obzirom na situaciju, zasad ga neću prekrižiti s popisa osumnjičenih. „Dobro onda, ako si toliko siguran da ti nisi ukrao sliku, s kim si iz zgrade razgovarao zadnjih nekoliko dana ili još bolje ako se sjećaš, kome si dao svoju posjetnicu?“ pitam ga. Zastao je na par sekundi kako bi razmislio te je naposljetku rekao: „Pozdravljao sam sve susjede kao i inače, ne sjećam se da mi je itko rekao bilo što sumnjivo. No što se tiče posjetnice… Samo sam ju dao jednoj osobi u zgradi iz osobnih razloga, no na kraju mi se nije javila tako da vjerojatno nije ni važno…“ „Kako misliš nije važno? Vrlo skupa slika je ukradena i ti misliš da nije važno tko ju je ukrao? Reci mi odmah kome si dao posjetnicu, inače ću odmah tebe otići prijaviti za krađu!“ ljutito sam mu odgovorila. Kako može misliti da su njegovi „osobni razlozi“ važniji od skupocjene slike! Vjerujem da su moje prijetnje i prijave zadnja stvar koja Marku treba, stoga nisam iznenađena što odmah promrmlja: „Dao sam posjetnicu Mariji… Živi u stanu lijevo od mojega. Znam da ti je ta slika jako bitna, no molim te nemoj biti prestroga prema Mariji, nemoj da zbog tebe veže ružne osjećaje uz mene, ovaj, ovu zgradu…“ Tako znači, Marku se sviđa Marija pa ju je pokušao zaštititi. Cijela ova priča s krađom mnogo je kompliciranija nego što sam očekivala. Ipak, Marko mi je stvarno mnogo pomogao te mislim da mu je posao vrlo važan ako je izdao Mariju samo kako bi izbjegao moju žalbu policiji. Nisam sigurna zna li ta Marija da ima obožavatelja u stanu pokraj, no ako zna, možda je namjerno to željela iskoristiti protiv njega. „U redu, Marko, vjerujem ti. Hvala što si bio iskren sa mnom, obavijestit  ću te kada pronađem krivca“, govorim mu izlazeći kroz vrata. Potrošila sam veću polovicu dana ispitujući susjede, no sada prvi put mislim da se misterij privodi kraju.

Nakon svih tih razgovora, vrlo sam iscrpljena, stoga odlučim ostaviti razgovor s Marijom za sutra. Bez obzira što živim ovdje skoro mjesec dana, još uvijek čekam da mi selidbeni radnik doveze sve moje stvari. Ne znam koliko ću dugo moći čekati, a da ga ne nazovem pa bi bilo najbolje da to odmah obavim. Krenem se uspinjati stepenicama i čekam da mi se javi, kada mi se učini da čujem njegov glas na kraju hodnika. Krenem silaziti na prvi kat, kako bih ustanovila je li to stvarno njegov glas, kada začujem svađu između žene i muškarca; „Znao sam da nešto ne valja čim mi nisi odgovarala na poruke. Zašto si to napravila? Mogla si mene tražiti novac ako ti treba!“ „Previše se brineš, sve sam namjestila. Nikada neće otkriti tko ju je ukrao.“ „Ne zanima me to! Stvarno mi nije jasno kako si to mogla napraviti. U potpunosti si izgubila moje povjerenje.“ „Ja mogu odlučivati sama za sebe i željela sam ovo napraviti. Sutra odlazim iz grada i nikada neće pronaći ni mene ni sliku.“ Pokušavam ne disati kako ne bi čuli da stojim i prisluškujem njihov razgovor, ali čim čujem da muškarac kreće prema vratima, požurim niz stepenice kako bih vidjela tko je. Očekivala sam da će žena i muškarac stajati kod vrata prvog stana u nizu, Marijina stana, no stoje na kraju hodnika kod vrata stana koji je vlasnik zgrade iznajmljivao. U hodniku je bilo mračno i nisam im mogla raspoznati lica, no shvatila sam da ako sad ne saznam tko je lopov, vjerojatno neću nikada. Otrčala sam niz stepenice i upalila svjetlo u hodniku te razotkrila lica muškarca i žene. Kao što sam i mislila, muški glas pripadao je selidbenom radniku, a ženski glas pripadao je visokoj i vitkoj ženi vrlo sličnoj radniku. Nisam znala što da im kažem s obzirom na to da nisam imala nikakve konkretne dokaze protiv njih, no odlučila sam se praviti kao da sve znam. „Želite li ovu situaciju riješiti na lakši ili teži način?“ upitala sam. Nadala sam se da će ih to bar malo uplašiti i uspjelo je. Žena je u potpunosti problijedjela, dok radnik nije znao što bi rekao, no naposljetku je izustio: „Znam da ovo sve izgleda jako loše trenutno, ali možemo ti sve objasniti.“ Radnik me uveo u ženin stan i tek kada smo svi sjeli za stol, počeo je pričati svoju stranu priče. „Prvo i osnovno, moraš znati da ja nemam nikakve veze s krađom tvoje slike. Moja sestra, Barbara, sama je sve isplanirala i provela. Žao mi je što ju moram ovako izdati, ali ne bi bilo u redu da ja budem okrivljen za nešto za što je ona  odgovorna. Vjerujem da si čula većinu naše svađe, s obzirom na vrijeme u koje si dotrčala pa si i sama mogla čuti da ja nisam sretan s njezinim postupcima. Mislim da bi bilo najbolje da nam Barbara sve sama objasni. Nije li tako?“

Nakon malo više od dva sata, napokon sam shvatila razloge koji stoje iza njihovih postupaka te kako se zapravo odvila krađa. Barbara je iznajmila ovaj stan na nekoliko tjedana dok ne pronađe pravi stan u centru grada. U slobodno vrijeme voli proučavati umjetnička djela i moglo bi se reći da je kolekcionar starih slika. Njezin brat, Matej, radi kao selidbeni radnik te joj često priča o slikama koje ljudi drže u svojim kućama i stanovima. Spomenuo joj je kako je uselio jednu mladu djevojku u stan baš iznad nje koja ima jednu predivnu sliku te kako bismo se baš mogle upoznati. Barbara je malo drugačije protumačila njegovu poruku, a s obzirom na to da je štedjela za novi stan, malo više novca joj ne bi škodilo. No problem je bio kako ukrasti sliku, a da ja ne shvatim da ju je ona ukrala… Prvi korak bio je sprijateljiti se s nekim susjedima kako bi dobila bolji uvid u odnose unutar zgrade. Tako je upoznala Mariju te ju je jedan dan na ručku upitala zna li nekog dobrog bankara jer je znala da će nekamo morati pohraniti novac koji zaradi. Marija joj je dala Markovu posjetnicu i objasnila kako misli da mu se sviđa, ali on njoj ne, pa joj je samo predala posjetnicu kao da je se želi riješiti. Drugi korak bio je pronaći način kako ući u stan, a da ja ne primijetim, te se sjetila da Matej možda ima ključeve mog stana zbog useljenja. Otišla ga je pitati, no on joj nije želio ništa reći. Dok je otišao u drugu prostoriju, ukrala mu je ključeve i odlučila barem pokušati otključati moj stan prije nego što nasilno uđe. Imala je sreće, jedni od ključeva bili su moji i uspjela je ući u stan, ostaviti posjetnicu kao lažni trag i ukrasti sliku bez ikakvih problema. Matej je nakon nekog vremena shvatio da ne može pronaći ključeve pa je lako povezao njihov nestanak s Barbarom. Pokušao ju je nagovoriti da vrati sliku, no nije htjela jer je mislila da nitko neće otkriti da ju je ona ukrala. No onda sam se pojavila ja i uništila joj plan. 

Razmišljam o svim satima koje sam potrošila razmišljajući o ovom misteriju. Drago mi je da sam sve uspjela saznati, no da sam samo par minuta ranije izašla iz Markova stana vjerojatno ne bih uspjela otkriti lopova. Policija stiže vrlo brzo i odvoze Barbaru u policijsku postaju. Svi osim jednog policajca odlaze, no ostane onaj koji mi je jučer rekao da mi nikako ne može pomoći. „Stvarno si sve sama uspjela otkriti?“ upita. „Da, jesam, zahtijevalo je mnogo ispitivanja i razmišljanja, ali na kraju se sve isplatilo“, odgovorim mu. Gleda me par sekundi zamišljeno prije nego što kaže: „Stvarno nikad ne znamo što ljudi oko nas rade i o čemu razmišljaju. Vidimo samo ono što nam netko sam predstavi o sebi, a ako želimo saznati više, trebamo prokopati malo dublje ispod površine.“

Klara Volenik, 1. d

Detektivka Nataša Smith - Dani koji dolaze

Nataša je uvijek znala da će ovo biti težak posao. Svi su joj rekli da se s time neće moći nositi: posao – kuća, kuća - posao. Ovaj posao nije jednostavan, ali Nataša voli izazove. Ona je uporna -  to je sve što morate znati o njoj. Akademija je bila teška, ali uvijek je davala sve od sebe. Samo joj je dvadeset i šest godina, a već radi za FBI. Često se nosi s posljedicama svoga posla. New York je grad koji nikad ne spava, bilo to za dobro ili zlo. Vjerovali ili ne Nataša uvijek gleda na pozitivnu stranu što joj je jedina obrana od sveg zla što ga susreće. Tako je pronašla svoju prvu ljubav, Danijela, mladog programera koji želi imati svoju obitelj. Uvijek je bio protiv Natašina posla, ali ju je podržavao. Stvarno ju je volio, ali, nažalost, uvijek ispadne kako kažu. Svemu dobromu mora doći kraj, pa je tako i za našu Natašu sve palo u vodu.

„Kako to misliš odlaziš?!“ vrisnula je Nataša. Danijel samo uzdahne i okrene se prema njoj: „Ne mogu više, stvarno. Ne mogu gledati kako svaki dan odeš kroz ta vrata ne znajući hoćeš li se vratiti kući ili ne“, tiho će Danijel. Nije ju mogao pogledati u oči, gledao je u pod. Nije mogao pogledati svoju Natašu, njezine plave oči  koje je toliko volio. „Hoćeš li mi reći nešto ili je ovo kraj? Tri smo godine bili skupa sretni i sad ćeš otići bez ijedne riječi“ , tiho će Nataša gledajući u Danijela, suze joj teku niz njezine blijede obraze. „Da“, reče Danijel te uzme svoju torbu i ode. Nataša je znala da kada se ta vrata zatvore, s njima se završeno. Cijeli joj je svijet stao. Izgubila je svoj oslonac, jedinu stvar koja ju je držala na zemlji. Ovoj teškoj mračnoj zemlji.

Nataša je provela iduće sate sjedeći na kauču u mračnom stanu. Nije znala koliko je vremena prošlo, nije ju ni zanimalo. „BEEP“, „BEEP“, „BEEP“! Zazvoni mobitel koji je stajao na stoliću pokraj kauča. Nataša uzme mobitel i odmah počne prekretati očima. „Nataša Smith, kako vam mogu pomoći?“ kaže bez ikakvih emocija. „Pozdrav, Nataša, Charlie ovdje, trebam te u uredu, imamo problem“, užurbano joj kaže Charlie Miller, njezin šef. „Evo me za 10 minuta“, odgovori mu Nataša. „Požuri!“ zadnja je Charliejeva riječ koju je čula te večeri, ali Nataša to još nije znala.

New York je džungla. Mnogo ljudi, malih nemoćnih ljudi koji su jednostavno kontrolirani svojim vladarima, to jest Natašinim šefovima. Nataša nikada nije očekivala da će raditi za državu. Štititi ljude od kriminalaca joj je važno, ali nije se uvijek slagala s odlukama ljudi iznad sebe. Netko bi rekao da je za to zaslužan njezin otac John Smith. On je imao zanimljiv karakter. Bio je težak, ali ne fizički, psihički. Znao se ljudima uvući pod kožu, a uz to je lagao svojoj obitelji. Nije varao svoju ženu, on nije bio takav. ali ipak je imao svoje mane. Alkohol. John je izgubio svoju obitelj kada je bio relativno mlad. Mučili su ga traumatični događaji iz njegova djetinjstva, a njegovo je rješenje bio alkohol. Iako nije pio pred Natašom,  ona je znala da joj otac ima probleme. Ipak, to joj nije promijenilo pogled na njega. On joj je bio idol, roditelj, savjetnik i njezin najveći obožavatelj. Poslije jedne kratke vožnje Nataša je stigla pred ured. Misli su joj bile posvuda. Mislila je o svojoj obitelji, o Danijelu i o svome poslu. Bilo je 2 ujutro, a u uredu nije bilo nikoga. Zašto bi ju Miller zvao u ovo vrijeme? Kada se popela na kat, vidjela je nekoga koga nije očekivala. Alena Younga, kriminalca kojeg Nataša i njezina ekipa love već mjesecima. Svaki im je put pobjegao za dlaku. Gospodin Young bio je čovjek koji je držao veze po cijelom svijetu. Te su mu veze služile za uvoz ilegalne robe u Ameriku. Young je bio čovjek bez ikakvih emocija, ali ne i potpuno slomljen. Nikada nije proživio ništa traumatično. Njega je privlačila moć i novac, ništa drugo. Riskirao je život drugih pa i svoj život za to malo zeleno zlo. Nataša nije bila spremna za ovaj susret. Nije bila naoružana, nitko nije znao da je ona ovdje, a najgore - ona je psihički izmorena . „Ugodna večer, gospođo Smith!“ uz pokvareni osmijeh oglasi se Young. „Gospodine Young, počašćena sam što me želite vidjeti, ali u ovo doba noći? Ne mislite li da je ovo malo pretjerano? Mogli smo se naći na nekoj večeri, ne zvuči li to lijepo?“ Nataša odgovori hrabro. Ako je išta naučila radeći ovdje neko vrijeme, onda je to da je najvažnija stvar zvučati samopouzdano i nikada pokazati da imaš slabu točku. Dići svoje zidove visoko, to je jedina obrana. „A, jao, Nataša draga, pa gdje je zabava u tome? Ja sam ovdje za biznis, ne za spoj“, kaže Young. „Drago mi je što imaš tako visoko mišljenje o sebi, ali ja nisam zainteresirana za ljude poput tebe“, odvažno mu kaže Nataša. 

„Kako to misliš ljude poput mene?“ upita ju Young nekim prigušenim, pokvarenim glasom. „Slomljenim ljudima. Ljudima bez emocija“, odgovori mu Nataša.  Young se počne smijati. „Što je toliko smješno?“ upita Nataša. 

„Nisi čula da ne valja osuđivati druge, ja i ti smo isti, Nataša. Svatko ima svoje zlo. Između mene i tebe nema velike razlike. Slomljeni ljudi zauvijek su slomljeni, te rane ne mogu nestati, Nataša, a tvoje se vide na kilometre“, Young joj odgovori te ju pogleda pokvareno. Young je bio u pravu i Nataša je toga bila svjesna. Neke rane jednostavno se ne mogu izliječiti. „Kako ti je majka, Nataša? Zadnje što sam čuo nije bila u tako dobrom stanju?“ Evo ga opet! Nataša je dobro znala što Young smjera. Ovo je sve psihološka igra za njega. Young je dobro znao da je Natašina majka nedavno preminula, on je dobro znao da se Natašina veza raspada. „Teški su dani koji slijede Nataša, ali znaš da ja ljudima volim zagorčiti život. Imaš do sutra da mi središ odlazak iz ove države“, kaže joj Young samopouzdano. „Što ako ja to ne učinim za tebe?“ upita Nataša. „Onda ćeš ti biti razlog zašto Tim i Laura Miller ostaju bez oca.“ Ovo je trenutak kada je Young znao da je pobijedio. Nataša je imala slabih točki, ali njezin tim i njihova djeca bili su joj kao obitelj, njezin oslonac kada je bilo teško. „U redu“, tiho će Nataša. „Imaš do sutra vremena, bolje rečeno danas do 6 ujutro“,  reče joj Young. U ovom trenutku Nataša je razmišljala da ako ga sad pusti da pobjegne, to je kraj potrage. Nakon četiri mjeseca lovljenja Alena sve bi bilo gotovo. On bi otišao iz države. Nestao bez traga, a najgore od svega on bi pobijedio. Morala je misliti brzo. Znala je da u uredu u ladici ima pištolj, samo ga je morala dohvatiti. „Gospodine Young, hoćete auto za prijevoz? Odvezete se do Meksika, a ja ću srediti da vas tamo čeka avion?“ kaže mu Nataša. Young samo kimne glavom. Samo tri koraka. Tri koraka do njezina stola. Otvorila je ladicu, polako izvadila pištolj, digla ga ispred sebe i okrenula se. Njega nije bilo. Alena Young nije bilo iza nje. „BOOM“! Nataša je osjetila ogroman bol u trbuhu. Okrenula se, a iza nje stajao je Young s ponosnim osmijehom. „Pa, Nataša, nisi valjda mislila da sam toliko blesav?“ podrugljivo će Young. Nataša pada na pod, a Young joj priđe bliže, čučne i pogleda ju u oči: „Nataša, nadam se da ti je jasno da je ovo kraj, možda ne za mene, ali za tebe sigurno. Znaš, u životu sam naučio samo jedno: nekad je bolje biti bezosjećajan i ne osjetiti svu bol i patnju ovog svijeta. Sretno, Nataša, pozdravi svoju mamu od mene.“ Young ustane i ode. Nataša ostaje sama, a oko nje samo tama.

„Dani koji slijede odlučit će kolike su joj šanse. Najveća nam je nada da će se ona sama izboriti. Mi smo napravili sve što smo mogli“, rekao je doktor. John Smith se molio da nikada ne dođe u ovu situaciju. Da vidi svoju kćer u bolnici znajući da joj ne može pomoći. Ovo sve podsjećalo ga je na tešku borbu koju je vodila Johanna Smith. Svi su ju zvali Jo, imala je zarazan osmijeh i plave oči. Nataša je bila ista majka, no to nije pomagalo Johnu, samo je sve bilo bolnije. Neće sad izgubiti i nju? „Tata?“ tiho kaže Nataša. „Hej, mala, kako si?“  upita ju otac. „Dobro, tata, ja sam uvijek dobro“, osmjehne se Nataša. Iako ju je bilo strah i sve ju je boljelo, znala je da će sve biti u redu. „Teta Nataša!“ vrisnula su Millerova djeca. U maloj sobi okupili su se svi: njezin otac, Milleri, Spencer i Emily; njezina obitelj bila je tu. Svi do jednog na sigurnom. Sad je sa sigurnošću mogla reći jedno -  bila je okružena ljudima koje voli i ne mora se više brinuti.

Zara Prebeg, 1. d

Sve će biti u redu!

Vjerojatno se pitate kako sam završila ovdje, pa krenimo od dana kada smo se upoznali. Kao i svako jutro budila sam se nenaspavano jer sam ostajala budna do kasnih večernjih sati kako bih završila svoj članak. Teške muke ustajem iz kreveta i obavljam uobičajene jutarnje stvari. Svakog jutra prije posla odlazim u svoj omiljeni kafić po kavu za van. „Produženi espresso s malo mlijeka“, rekao mi je George. „Predobro me poznaješ“, odvratila sam mu. Zgrabila sam svoju toplu šalicu kave i krenula prema uredu. Radim i pišem za novinarsku kuću Mirrorball, jednu od najpoznatijih i najvećih novinarskih kuća u Americi. Na poslu nije baš najbolje. Šefica Elizabeth Jones previše očekuje od svih nas, a i tako krajnjim rezultatom nikad nije zadovoljna, no ipak volim svoj posao jer radim ono što volim. Nisam mogla ni zamisliti što će me dočekati na poslu. 

Moj ured nije bio prazan kao obično. U njemu je bila Elizabeth, njezina asistentica i neki ljudi koje u životu nisam vidjela. Ulazim u ured i sve su oči uprte u mene. „Dobro jutro, gospođice Harris“, ozbiljnim i živčanim tonom obratila mi se Elizabeth Jones. „Dobro jutro, šefice“, zabrinuto sam odgovorila. U glavi sam imala bezbroj pitanja, no mislim da nije bilo vrijeme za njih. Mrkim pogledom i hladnokrvnim tonom rekla mi je: „Otpuštena si!“ Nisam mogla vjerovati što čujem. „Da, dobro si me čula, otpuštena si“, nastavila je Jones. „Ovi će te ljudi zamijeniti, a i tako svoj posao nisi radila kako treba.“ Osjećala sam se zbunjeno, ljuto i tužno u isto vrijeme. Trebala sam šutjeti, no bilo je jače od mene. „Molim?! Samo ćete me tako odbaciti nakon svih tih godina koje sam radila za Vas“, uzrujano sam progovorila. Gđa Jones odlučila me prekinuti: „Gospođice Harris, stvarno nemam vremena raspravljati o tome s vama. Molit ću vas da napustite ovu zgradu ili ću u suprotnom morati pozvati osiguranje.“  S očima punim suza istrčala sam iz zgrade. Nisam znala kamo otići. Bila sam zbunjena, ali onda sam se sjetila svog najmirnijeg i najdražeg mjesta u gradu, parka King. Odlučila sam sjesti na klupu i razmisliti o tome što mi se upravo dogodilo. Osjećala sam se povrijeđeno i iskorišteno, nisam znala što učiniti. Odjednom se pojavio jedan mladić koji me odlučio zapitati: „Što tako lijepa mlada dama radi sama usred lijepog sunčanog dana?“ „Oprostite, mi se poznajemo?“ odgovorila sam mu. „Ne, ali se možemo upoznati. Moje je ime Lucas, drago mi je. Sad ti.“ Bila sam u šoku, nisam znala što odgovoriti, no onda sam shvatila da on može biti moja karta za nov početak. „Taylor, drago mi je“, i sve ostalo je povijest. Razmijenili smo brojeve, razgovarali i slali si poruke svaki dan. Naše prijateljstvo bilo je savršeno. Potom je prijateljstvo preraslo u nešto više, znate na što mislim. Odlazili smo na putovanja, družili se i stvarno moram priznati da sam se prelijepo provodila s Lucasom. Nakon otkaza počela sam pisati svoje vlastite knjige i pjesme. Nakon svega što se dogodilo, napokon sam se osjećala sretno. Prošle su dvije godine od početka naše veze i odlučili smo otputovati na selo moje bake i djeda. Vraćali smo se iz popodnevne šetnje iz šume i krenuli prema njihovoj kući. Ostavili smo kapute i sjeli u dnevni boravak. Lucas je otišao do toaleta i svoj mobitel ostavio na trosjedu. Odjednom na njegov mobitel počele su dolaziti poruke. Ignorirala sam ih, ali se mobitel i dalje nastavio glasati. Odlučila sam pogledati tko mu to šalje poruke. Ostala sam u šoku. Poruke je dobivao od neke druge djevojke, i to ne bilo kakve poruke već ljubavne. Lucas je izašao iz toaleta i mene zatekao na podu svu u suzama. Počela sam ga tražiti objašnjenje, no on je tvrdio da to nije pisao. Svađali smo se, dugo. Napustio je kuću i otišao - zauvijek. 

Danima sam plakala i žalila za svakim trenutkom provedenim s njim. Postavljala sam si razna pitanja. Jesam li trebala pogledati u njegov mobitel? Jesam li ja kriva? Što sam krivo učinila? Osjećala sam se baš kako slika prikazuje. Usamljeno, prazno, crno-bijelo. Željela sam ga vratiti, no znala sam da bi ta odluka bila kriva. Godine su prolazile, a ja sam se osjećala sve bolje i bolje. Trenutno radim i živim u New Yorku. Uspješna sam spisateljica i objavljujem svoje knjige. Napokon sam pronašla ono što me uistinu usrećuje. Mislila sam da tuga nikada neće proći i da više nikada neću biti sretna.  I zato za sve one koji ovo čitaju i osjećaju se zbunjeno, tužno i zabrinuto, ne znaju što dalje učiniti ili kamo krenuti - želim vam reći da niste sami i da uvijek postoji rješenje. „Sve će biti u redu“, pouka je koju želim da svi izvuku iz ove priče. Dajte vremenu vremena i sve će biti u redu. 

Ante Blažević, 1. d