Ofelijin dnevnik

Dragi dnevniče, 

što reći o današnjem događaju? Tako se mnogo toga odvija oko mene, a ja se osjećam kao da sam uhvaćena u vrtlogu ludila. Moje je ime Ofelija, a danas sam svjedočila nevjerojatnom susretu između Hamleta i njegove majke Gertrude. Bilo je toliko neizrečenih riječi i skrivenih emocija u tom prostoru. Dok su oni razgovarali, nisam mogla odoljeti da ne promatram njihove izraze lica i geste. Hamlet je bio pun gorčine i tuge, a Gertruda je izgledala kao da se bori s unutarnjim nemirima. Osjećala sam se kao da sam uhvaćena između njih, kao da sam nevidljiva prisutnost koja svjedoči njihovu sukobu. Dok su njihove riječi odzvanjale u prostoriji, moje su misli lutale. Pitala sam se što je točno izazvalo toliku patnju u Hamletu. Što se dogodilo da je postao ova tamna i tajanstvena osoba? Osjećam da postoji nešto duboko zakopano u njemu, nešto ga muči i čini ga ranjivim. Isto tako, osjećam da Gertruda skriva svoje istinske osjećaje. Je li sretna u svojoj novoj vezi s Hamletovim stricem Klaudijem? Ili je to samo maska koju nosi kako bi preživjela u ovom kaosu? Osjećam kao da se svi oko mene pretvaraju, a ja sam zarobljena u njihovim lažima. A Hamlet, on je poput vjetra koji mijenja smjer. Svojim pogledom zahvaća moje srce, a svojim me riječima obmanjuje. Tuga me obuzima, kao da sam izgubila samu sebe. Što osjećam prema njemu?  To je poput cvijeta koji vene, ljubavi koja boli. Zbunjena sam, ne znam kako da mu pokažem svoju ljubav. Moje su misli isprepletene, kao labirint bez izlaza. Ali unatoč svemu moje srce kuca samo za njega. Oh, Hamlete, zar ne vidiš moju patnju? Zar ne osjećaš moju ljubav? Dnevniče, osjećam se kao da sam u vrtlogu emocija i tajni. Ne znam kamo će me to odvesti, ali nastavit ću promatrati i pokušati razumjeti što se događa.   

Julia Lovreković, 3.a

Dnevnik Hamleta

Dragi dnevniče,

danas je bio dan ispunjen sjajem dvora, ali mračnom tajnom tragedije. U sjeni pozornice razotkrio sam kakav je zapravo Klaudije, tajni izdajnik. Uz namještenu predstavu ispričao sam mračnu istinu, osjećao sam kako se tama  njegove izdaje razotkriva poput pokrivača. Njegove skrivene laži sada leže raspršene dok istina izbija na površinu poput oluje koja uništava sve pred  sobom. Polonije, Klaudijev savjetnik, završio je kao nesretna žrtva moje bijesne epizode. Mislio sam da je to kralj izdajnik, no prevario sam se i učinio užasnu grešku. Bio sam shrvan tim osjećajem krivnje i pitam se je li to bio čin hrabrosti ili samo još jedna stepenica do moje pripasti. Ofelija, nježna i ranjiva poput cvijeta u cvatu, bila je shrvana mojim postupkom. Njezin pogled prošao je kroz moju dušu kao oštra sjekira. Pitam se je li ljubav prema njoj bila samo varka ili je u mom srcu skrivena bol koju ne želim priznati. Na dvoru krvavi tragovi mojeg čina pratili su me u stopu i postali su jasni. Kralj i kraljica, licemjerni u ovoj igri, motrili su na mene kao na divlju životinju. Moje sumnje u njihovu umiješanost u očevu smrt sve su veće, ali istina se zakopava duboko ispod slojeva laži. Horacije, vjerni prijatelj, dijeli sa mnom moje križeve koje nosim sa sobom  i pomaže mi sagledati svijet iz drugačije perspektive. U njemu nalazim podršku i razumijevanje koje su mi drugi uskratili. Dnevniče, noć pada nad dvorom, ali u mojem tijelu raste oluja osjećaja. Htio bih shvatiti svoje postupke, razlikovati istinu od laži, ali svijet oko mene postaje sve zagonetniji. Bojim se da će se ova priča završiti tragedijom koja će me stajati života.

Jana Koren, 3.a  

  

Ukroćena goropadnica

Jedan od najpoznatijih svjetskih pisaca, William Shakespeare, napisao je brojna poznata djela, a jedno je i Ukroćena goropadnica, komedija s plautovskim elementima nastala 1594. u razdoblju njegova naukovanja. Komedija je napisana u pet činova, a knjiga izdavača Cherrytree Books ima stotinjak stranica, s naslovnicom koja prikazuje Petruccijevo "kroćenje" goropadnice, odnosno izgladnjivanje Katarine što upućuje na dinamiku njihova odnosa i složenost njihovih karaktera.

Tema komedije Ukroćena goropadnica bazira se na preobrazbi ljudskih odnosa i karaktera uz humor glavnih likova ove komedije, a oni su Baptista i njegove kćeri  Bianca i Katarina te plemić Petruccio i trgovac Lucenzio. Radnja prati bogatog plemića Baptistu iz Padove i njegove dvije kćeri koje je odlučio udati. Zbog mile i lijepe mlađe kćeri Bianke okupilo se mnogo prosaca, ali je Baptista odlučio prvo udati stariju kćer Katarinu koja je bila neustrašiva i goropadna. Prosci su pronašli plemića Petruccija iz Verone te ga nagovorili da se oženi starijom kćeri, a zauzvrat obećali mu bogat miraz. Odlučio se oženiti s  Katarinom zbog nasljedstva, ali se nedugo nakon vjenčanja počeo čudno ponašati te je svojim postupcima branio Katarini da jede i spava. Za to vrijeme Bianca se udala za Lucenzija, sina bogatog trgovca iz Pise, dok je Hortensio, jedan od Biankinih prosaca, ljubav pronašao u bogatoj udovici. Naposljetku, svi su se okupili na večeri gdje su Petruccio, Lucenzio i Hortensio odlučili staviti okladu u stotinu kruna tvrdeći da je baš njihova žena najpokornija i najmilija. Katarina odluči održati najduži monolog u knjizi te pokazati kako se promijenila i postala krotka, a Petruccio zbog toga osvoji okladu. 

Odabrao sam ovo djelo prvenstveno zbog zanimljivog naslova te upečatljivih korica, a posebno me intrigirao kompleksan odnos Petruccija i Katarine.

Shakespeare je komediju Ukroćena goropadnica napisao u razdoblju renesanse zbog čega ona obiluje renesansnim obilježjima poput humanizma, ljubavi i moći te odrazima tadašnjih vrijednosti i normi. Radnja se odvija u sjevernoj Italiji te djelo prati političke i društvene prilike toga područja, ali i Shakespeareove Engleske zbog čega se humoristični elementi i karikature likova prilagođavaju ukusima publike tog doba, a istovremeno potiču razmišljanje o društvenim normama.

David Deskar, 3.d

Hamlet

„Biti ili ne biti?“ pitanje bijaše u Hamletovoj glavi

Otkad mu se otac, nakon smrti, kao duh javi.

Tad obuzme ga ljutnja jaka

Jer je znao da osveta neće biti laka.

Da lud on je, mislili su svi,

No on se samo pravio da ga ne bi razotkrili.

Njegovo odugovlačenje osvete sa sobom doniješe mnoge zlobe, 

Stradaše mnoge drage mu osobe.

On slučajno Polonija ubi

I time i voljenu Ofeliju zauvijek izgubi.

Kada sazna da mu stric prijevaru sprema, 

On zamijeni pisma i njegovih bivših prijatelja najednom više nema.

Laert ga u dvoboju okrzne otrovnim mačem po naredbi kralja zloga.

Na rukama Horacija, najboljeg prijatelja svoga,

Izdahnu tad Hamlet zadnji dah i ode u teškoj muci

Što značilo je da Dansko Kraljevstvo odsada pripada Fortinbrasovoj ruci. 

Hamlet svoju osvetu ipak dobije

Kada strica, prije svoga kraja, ubije.

Razotkriše Hamlet tajnu u mrak zavijenu

No pod koju cijenu?

Ana Nater, 3. b

Ofelijin dnevnik

24.8.1577.

Danas kad se probudih, na nebu je sunce sjalo, a mile ptičice svojim opojnim pjevom ispuniše moje uši. Dan je bio tako divan, skoro nestvaran, radosni osjećaji ispunili su moju dušu. Odlučila sam prošetati po kraljevskome dvoru kad najednom opazih kraljevića Hamleta. Oh, nebesa, možete samo zamisliti kakvi su me sve osjećaji preplavili! Riječi ne mogu opisati tu sreću, tu strast. Stajao je na balkonu i bio je u dubokim mislima. Oh, kada bi barem razmišljao o meni kako ja razmišljam o njemu. Zašto mora biti tako opojne ljepote, čak i kada samo stoji i ništa ne radi. Samo jedan pogled na te njegove oči i bilo tko mogao bi se zaljubiti. Te oči tako su veličanstvene, imaju tu moć da ti pokažu da još uvijek ima nade, da ima nešto više u ovome našem bijednom životu. U ovome životu koji naizgled nema neki veći smisao - tako mi se samo činilo. Ali otkad sam vidjela taj njegov osmijeh, osmijeh koji bi slomio i najkamenija srca, osvijetlio najmračniju dušu i razveselio najuplakanije dijete, sve se promijenilo. On je dao mojem životu neki smisao. Do sada sam živjela dan po dan čekajući da se više ova moja vječna muka okonča. Nikada nisam, ni u svojim najpomahnitijim snovima, pomislila da neću moći dočekati svako jutro da ga vidim.   A kada me pozdravio, toliko me novih nepoznatih osjećaja obuzelo, dan je postao stotinu puta ljepši. Taj njegov glas kao da je dar od anđela, toliko je mio. Kada bi mi svaki dan satima pričao, nikada mi ne bi  dosadilo. Oh, Bože, kakvu si to kletvu bacio na mene da svaka pomisao koju imam, vodi do njega, gdje god da jesam, moje oči traže samo njega, a uši pozorno osluškuju ne bi li slučajno čule njegov glas. Ova je ljubav najveći dar, ali i najveće prokletstvo. Što će on sa mnom, tako nesavršenom i običnom djevojkom. Jedino mjesto gdje imam uopće ikakve mogućnosti biti s njim moji su snovi. Oh, kako je užasna ova bol, ova probadajuća bol saznanja da nikad nećemo biti zajedno. Neka je proklet ovaj život, život bez tebe! Zašto i ja ne mogu biti čiste kraljevske krvi već moram imati ovu nečistu krv, nedostojnu njega. Bože, što sam ti ikada učinila da me tako okrutno kažnjavaš? 

Kada je sunce već bilo visoko na nebu, odlučila sam otići na livadu ubrati pokoji cvijet. Igrom slučaja, na tren sam zatvorila oči i usnula. Kada najednom osjetim topao zrak iznad glave. Probudim se, a ono kraljević Hamlet. Ne  znam jesam li se više obradovala ili uplašila. Pružio mi je ruku da  ustanem.  kako ima tople i nježne ruke, kao da su ih napravili sami anđeli. Pitao me što radim, zašto sam sama  i ponudio se biti sa mnom. Rekao je da su neki lopovi u kraju pa da se brine za mene. Najednom je prekinuo razgovor i stavio nekoliko mojih vlasi meni iza uha, približio se i poljubio me. Cijeli svijet zastao je u tome trenutku. Srce mi je tako brzo kucalo, mislila sam da će iskočiti iz moje kože, nikada nisam bila sretnija nego tad. Rekao mi je da imam oči u kojima vidi mora i oceane, da su tako opojne  te da nikada u svojem životu  nije vidio oči ni blizu lijepe kao moje.  Kada se smračilo, krenuli smo kući, pomogao mi je popeti se na njegova konja. Konj je bio crn  kao noć, bio je baš onakav kakvog sam ja oduvijek željela. Nakon mene popeo se on, držala sam ga tako čvrsto, nisam željela da se to ikada završi, ali svemu lijepome dođe kraj.

(Ofelijino posljednje priviđanje prije nego što se  ubila.)           

Rea Sabljak, 3. c

DNEVNIČKI ZAPIS – OFELIJA

Dragi dnevniče,

moj život u dvorcu Elsinore oduvijek je bio odličan, barem svi tako kažu. Imala sam Hamleta koji me volio i sve ostale dvorjane koji su bili dio dvorca jer su bili jako dragi i nitko se nije svađao, što zapravo nije istina, jer ostali ljudi nisu vidjeli sve događaje kao ja koja sam ondje živjela. Odnos između mene i Hamleta  oduvijek je bio miran. No jedno je jutro sve postalo kao noćna mora. Jednostavno ne znam što se s njime dogodilo, kao da ga je neko ludilo spopalo. Ponašao se neuobičajeno i odnosio se prema meni kao da ne postojim te kada bih ga upitala što se događa, rekao bi da je sve u redu i da se ne trebam brinuti. Ali, ja ne bih bila ja da se jedan dan nisam ušuljala u sobu njegove majke kako bih prisluškivala njihov razgovor. I tada sam saznala razlog njegova ludog ponašanja. Otkrio je majci da je razgovarao s Duhom svoga oca Hamleta te da zna istinu o njegovu pravom ubojstvu. Moj otac Polonije također se skrivao u sobi iza jedne zavjese i Hamlet ga je ubio jer je mislio da je to kralj Klaudije. Kada sam to vidjela, jednostavno nisam smjela ništa učiniti jer tko zna što bi meni napravio, tako da sam ostala čekati trenutak kada bih mogla pobjeći iz sobe. Nakon toga ništa nije bilo isto. Poludjela sam. Nitko nije znao što da radi sa mnom. Ponašala sam se čudno, nosila sam cvijeće drugim dvorjanima i pjevala im pjesme. Ni ja sama nisam znala što se sa mnom događa. Jedan dan više nisam mogla biti u dvorcu jer me sve podsjećalo na moga oca i na Hamleta koji kao da me prestao voljeti, te sam otišla u šetnju. Sjela sam iznad potoka na jedan most i pjevala pjesme. Razmišljala sam kako je život težak te sam pokušala shvatiti zašto se ovo baš meni moralo dogoditi. Promatrala sam potok koji je tekao ispod mene i tada shvatila da je on isto što i život – prolaznost.

(dnevnički zapis nema kraj jer se Ofelija nakon zadnje napisane rečenice utopila)

Petra Bubnjić, 3.a

Ofelijin dnevnički zapis

Otkad mi je brat Laert otputovao u daleku Francusku, moj se život uistinu počeo raspadati. Nisam imala na umu da će mi ovoliko nedostajati, ali boravak ovdje u Danskoj jednostavno nije potpun bez njega. Po cijele dane moram biti s ocem ili sam sama i obično se „družim“ s knjigama. Druženje s ocem možda i ne bi bilo toliko loše da se on nije u potpunosti promijenio pod Klaudijevim utjecajem - to više nije onaj otac kakvog ja pamtim. Otac se više uopće ne brine kako je meni već samo želi udovoljiti Klaudiju, a pravi primjer toga jest moj odnos s Hamletom koji oni neprestano pokušavaju kontrolirati. Klaudije i otac mene koriste kao mamac za svoje spletke i iako ja uistinu volim Hamleta, jednostavno moram slušati njihove zapovijedi. Otac mi je davno savjetovao da s Hamletom budem veoma oprezna i da mu ne pokazujem svoje osjećaje izravno nego da budem hladna i nedostižna iako sam ja u sebi gorjela. Ja stvarno volim Hamleta svim svojim srcem, znam, ili sam barem mislila da znam, da i on mene voli jer mi je to više puta priznao u tajnosti. Ali nije mi jasno kako nekome koga navodno toliko voliš, možeš nanositi takvu bol. Mislila sam da za Hamleta i mene ima barem malo nade, no nakon današnjeg kobnog događaja prilično sam sigurna da nema. I sada dok ovo pišem, plačem i više ne vidim smisao u ovom bijednom životu. Nakon što je Hamlet danas usmrtio moga oca, sve su moje želje i nade pale u vodu. Ne želim više živjeti ovdje bez oca, bez ljubavi i sa srcem punim tuge. Mislim da sam odlučila -  najbolje bi bilo da se jednostavno pridružim svome ocu i tada bih bila bez briga.

Patricija Volenik, 3. a

Dnevnički zapis Zore (Koraljna vrata)

Dragi dnevniče,

danas je Krsto napustio Lastovo, i to zauvijek. S njim je otišao i Irfan… Osjećam se jako čudno od trenutka kad mi je njihov brod nestao iz vidika. Ne želim to priznati, ali zavoljela sam ih, obojicu. Unijeli su mi u život dugo iščekivani adrenalin, uzbuđenje, euforiju… I tom brzinom kojom su te emocije ušle u moj život, tako su me brzo i napustile. Od trenutka kad sam vidjela tu dvojicu kako pokušavaju spasiti Filicu, postali su mi simpatični i znala sam da će nekako naći način da uđu u moj život. Bili smo kao mala obitelj Krsto i ja, ali i Irfan i ja. Srce mi se slamalo kad je ležao danima izgledajući bespomoćno i na izmaku svih snaga. Liječila sam ga svom snagom, ali na kraju nisu moje sposobnosti bile ono što ga je izliječilo. Bio mi je kao dijete koje nikada nisam imala, a ja njemu kao majka koju nikad nije imao. Ne znam što će biti s njim, ali znam da će se snaći u životu. Sam je rekao da planira otići u Njemačku i zaraditi dobre novce. A Krsto… To je baš ironično. Toliko me živcirao tim svim svojim teorijama, a na kraju je bio u pravu cijelo vrijeme. Ja inače ne volim biti u krivu. Zaljubila sam se prvi put nakon pet godina, pet dugih godina. Ali najgore je to što sam se zaljubila u oženjenog muškarca. Ne znam tko je od nas gori jer smo oboje dopustili da se to dogodi. Kad se samo sjetim svoje reakcije prije pet godina kad sam saznala da me zaručnik prevario. Poludjela sam, odmah sam se spakirala, otišla iz stana i prihvatila posao koji je zahtijevao boravak na mjestu što udaljenijem od Zagreba. Nisam poštena, znam. Međutim, život očito nije pošten jer se moj zaručnik bar oženio za tu djevojku i zaboravio me. Ja se nekako još uvijek mučim s tom činjenicom. Ne znam kako ću bez Krste i njegova stalnog pričanja o Osmanu koji toliko obožava. Žao mi ga je, napokon je postigao svoj cilj pronalaska cjelovitog Osmana samo da bi sve propalo u vodu, i to doslovno. Ne razumijem zašto već moraju otići, zašto nisu još malo mogli ostati. Tako su burno to odlučili da se nismo ni pravilno oprostili. Ako oni tako žele, neka i bude. 

Neću ih zvati. 

Neću se čuti s njima. 

Neću se čak ni raspitivati o njima.

Ako treba, zaboravit ću ih, nije mi to problem. 

Jedina mi je briga, hoće li oni zaboraviti mene… 

Mila Kurečić, 3. a

Pjesma o Klaudiju

 

U tami dvora, vladar sam sada ja,
Skrivam tajne u dubini srca svoga.
Između želje i krivnje hodam,
Sudbina me vodi, a krivnju na duši nosam.
Kuda god pođoh, grižnja savjesti me prati,
Za vlast sam se borio, no i dalje neću stati.
Hamletova sjena nad nama lebdi,
Njegov duh osvetom mi prijeti.
Moram biti lukav, moram biti pazan
Da sačuvam svoju krunu oprez mi je važan.
Na pozornici svijeta, igramo svoje uloge,
Klaudije sam, vladar dvora i svoje sudbine.

 

 

Mia Deskar, 3. d

Hamlet

Glavni lik Hamlet se zvao

u zadnjem činu na pod je pao.

Njegov otac isto Hamlet je bio

spavajući u vrtu snove je snio.

Kad je vidio svog oca kao duha,

od njegova straha nije se čula muha.

Ofelija mu se zvala draga,

smrti se Hamlet bojao kao vraga.

Ludost mu je od ruke išla, 

Ofelija je zbog tog s uma sišla.

Horacije mu se prijatelj zvao

za Hamleta on bi sve dao.

Nije znao što bi od života

po glavi mu se svašta mota.

Svog strica ubio je mačem,

svoju smrt završio je plačem.

Marica Ploskonka, 3.a