Ofelijin dnevnik

24.8.1577.

Danas kad se probudih, na nebu je sunce sjalo, a mile ptičice svojim opojnim pjevom ispuniše moje uši. Dan je bio tako divan, skoro nestvaran, radosni osjećaji ispunili su moju dušu. Odlučila sam prošetati po kraljevskome dvoru kad najednom opazih kraljevića Hamleta. Oh, nebesa, možete samo zamisliti kakvi su me sve osjećaji preplavili! Riječi ne mogu opisati tu sreću, tu strast. Stajao je na balkonu i bio je u dubokim mislima. Oh, kada bi barem razmišljao o meni kako ja razmišljam o njemu. Zašto mora biti tako opojne ljepote, čak i kada samo stoji i ništa ne radi. Samo jedan pogled na te njegove oči i bilo tko mogao bi se zaljubiti. Te oči tako su veličanstvene, imaju tu moć da ti pokažu da još uvijek ima nade, da ima nešto više u ovome našem bijednom životu. U ovome životu koji naizgled nema neki veći smisao - tako mi se samo činilo. Ali otkad sam vidjela taj njegov osmijeh, osmijeh koji bi slomio i najkamenija srca, osvijetlio najmračniju dušu i razveselio najuplakanije dijete, sve se promijenilo. On je dao mojem životu neki smisao. Do sada sam živjela dan po dan čekajući da se više ova moja vječna muka okonča. Nikada nisam, ni u svojim najpomahnitijim snovima, pomislila da neću moći dočekati svako jutro da ga vidim.   A kada me pozdravio, toliko me novih nepoznatih osjećaja obuzelo, dan je postao stotinu puta ljepši. Taj njegov glas kao da je dar od anđela, toliko je mio. Kada bi mi svaki dan satima pričao, nikada mi ne bi  dosadilo. Oh, Bože, kakvu si to kletvu bacio na mene da svaka pomisao koju imam, vodi do njega, gdje god da jesam, moje oči traže samo njega, a uši pozorno osluškuju ne bi li slučajno čule njegov glas. Ova je ljubav najveći dar, ali i najveće prokletstvo. Što će on sa mnom, tako nesavršenom i običnom djevojkom. Jedino mjesto gdje imam uopće ikakve mogućnosti biti s njim moji su snovi. Oh, kako je užasna ova bol, ova probadajuća bol saznanja da nikad nećemo biti zajedno. Neka je proklet ovaj život, život bez tebe! Zašto i ja ne mogu biti čiste kraljevske krvi već moram imati ovu nečistu krv, nedostojnu njega. Bože, što sam ti ikada učinila da me tako okrutno kažnjavaš? 

Kada je sunce već bilo visoko na nebu, odlučila sam otići na livadu ubrati pokoji cvijet. Igrom slučaja, na tren sam zatvorila oči i usnula. Kada najednom osjetim topao zrak iznad glave. Probudim se, a ono kraljević Hamlet. Ne  znam jesam li se više obradovala ili uplašila. Pružio mi je ruku da  ustanem.  kako ima tople i nježne ruke, kao da su ih napravili sami anđeli. Pitao me što radim, zašto sam sama  i ponudio se biti sa mnom. Rekao je da su neki lopovi u kraju pa da se brine za mene. Najednom je prekinuo razgovor i stavio nekoliko mojih vlasi meni iza uha, približio se i poljubio me. Cijeli svijet zastao je u tome trenutku. Srce mi je tako brzo kucalo, mislila sam da će iskočiti iz moje kože, nikada nisam bila sretnija nego tad. Rekao mi je da imam oči u kojima vidi mora i oceane, da su tako opojne  te da nikada u svojem životu  nije vidio oči ni blizu lijepe kao moje.  Kada se smračilo, krenuli smo kući, pomogao mi je popeti se na njegova konja. Konj je bio crn  kao noć, bio je baš onakav kakvog sam ja oduvijek željela. Nakon mene popeo se on, držala sam ga tako čvrsto, nisam željela da se to ikada završi, ali svemu lijepome dođe kraj.

(Ofelijino posljednje priviđanje prije nego što se  ubila.)           

Rea Sabljak, 3. c

DNEVNIČKI ZAPIS – OFELIJA

Dragi dnevniče,

moj život u dvorcu Elsinore oduvijek je bio odličan, barem svi tako kažu. Imala sam Hamleta koji me volio i sve ostale dvorjane koji su bili dio dvorca jer su bili jako dragi i nitko se nije svađao, što zapravo nije istina, jer ostali ljudi nisu vidjeli sve događaje kao ja koja sam ondje živjela. Odnos između mene i Hamleta  oduvijek je bio miran. No jedno je jutro sve postalo kao noćna mora. Jednostavno ne znam što se s njime dogodilo, kao da ga je neko ludilo spopalo. Ponašao se neuobičajeno i odnosio se prema meni kao da ne postojim te kada bih ga upitala što se događa, rekao bi da je sve u redu i da se ne trebam brinuti. Ali, ja ne bih bila ja da se jedan dan nisam ušuljala u sobu njegove majke kako bih prisluškivala njihov razgovor. I tada sam saznala razlog njegova ludog ponašanja. Otkrio je majci da je razgovarao s Duhom svoga oca Hamleta te da zna istinu o njegovu pravom ubojstvu. Moj otac Polonije također se skrivao u sobi iza jedne zavjese i Hamlet ga je ubio jer je mislio da je to kralj Klaudije. Kada sam to vidjela, jednostavno nisam smjela ništa učiniti jer tko zna što bi meni napravio, tako da sam ostala čekati trenutak kada bih mogla pobjeći iz sobe. Nakon toga ništa nije bilo isto. Poludjela sam. Nitko nije znao što da radi sa mnom. Ponašala sam se čudno, nosila sam cvijeće drugim dvorjanima i pjevala im pjesme. Ni ja sama nisam znala što se sa mnom događa. Jedan dan više nisam mogla biti u dvorcu jer me sve podsjećalo na moga oca i na Hamleta koji kao da me prestao voljeti, te sam otišla u šetnju. Sjela sam iznad potoka na jedan most i pjevala pjesme. Razmišljala sam kako je život težak te sam pokušala shvatiti zašto se ovo baš meni moralo dogoditi. Promatrala sam potok koji je tekao ispod mene i tada shvatila da je on isto što i život – prolaznost.

(dnevnički zapis nema kraj jer se Ofelija nakon zadnje napisane rečenice utopila)

Petra Bubnjić, 3.a

Ofelijin dnevnički zapis

Otkad mi je brat Laert otputovao u daleku Francusku, moj se život uistinu počeo raspadati. Nisam imala na umu da će mi ovoliko nedostajati, ali boravak ovdje u Danskoj jednostavno nije potpun bez njega. Po cijele dane moram biti s ocem ili sam sama i obično se „družim“ s knjigama. Druženje s ocem možda i ne bi bilo toliko loše da se on nije u potpunosti promijenio pod Klaudijevim utjecajem - to više nije onaj otac kakvog ja pamtim. Otac se više uopće ne brine kako je meni već samo želi udovoljiti Klaudiju, a pravi primjer toga jest moj odnos s Hamletom koji oni neprestano pokušavaju kontrolirati. Klaudije i otac mene koriste kao mamac za svoje spletke i iako ja uistinu volim Hamleta, jednostavno moram slušati njihove zapovijedi. Otac mi je davno savjetovao da s Hamletom budem veoma oprezna i da mu ne pokazujem svoje osjećaje izravno nego da budem hladna i nedostižna iako sam ja u sebi gorjela. Ja stvarno volim Hamleta svim svojim srcem, znam, ili sam barem mislila da znam, da i on mene voli jer mi je to više puta priznao u tajnosti. Ali nije mi jasno kako nekome koga navodno toliko voliš, možeš nanositi takvu bol. Mislila sam da za Hamleta i mene ima barem malo nade, no nakon današnjeg kobnog događaja prilično sam sigurna da nema. I sada dok ovo pišem, plačem i više ne vidim smisao u ovom bijednom životu. Nakon što je Hamlet danas usmrtio moga oca, sve su moje želje i nade pale u vodu. Ne želim više živjeti ovdje bez oca, bez ljubavi i sa srcem punim tuge. Mislim da sam odlučila -  najbolje bi bilo da se jednostavno pridružim svome ocu i tada bih bila bez briga.

Patricija Volenik, 3. a

Dnevnički zapis Zore (Koraljna vrata)

Dragi dnevniče,

danas je Krsto napustio Lastovo, i to zauvijek. S njim je otišao i Irfan… Osjećam se jako čudno od trenutka kad mi je njihov brod nestao iz vidika. Ne želim to priznati, ali zavoljela sam ih, obojicu. Unijeli su mi u život dugo iščekivani adrenalin, uzbuđenje, euforiju… I tom brzinom kojom su te emocije ušle u moj život, tako su me brzo i napustile. Od trenutka kad sam vidjela tu dvojicu kako pokušavaju spasiti Filicu, postali su mi simpatični i znala sam da će nekako naći način da uđu u moj život. Bili smo kao mala obitelj Krsto i ja, ali i Irfan i ja. Srce mi se slamalo kad je ležao danima izgledajući bespomoćno i na izmaku svih snaga. Liječila sam ga svom snagom, ali na kraju nisu moje sposobnosti bile ono što ga je izliječilo. Bio mi je kao dijete koje nikada nisam imala, a ja njemu kao majka koju nikad nije imao. Ne znam što će biti s njim, ali znam da će se snaći u životu. Sam je rekao da planira otići u Njemačku i zaraditi dobre novce. A Krsto… To je baš ironično. Toliko me živcirao tim svim svojim teorijama, a na kraju je bio u pravu cijelo vrijeme. Ja inače ne volim biti u krivu. Zaljubila sam se prvi put nakon pet godina, pet dugih godina. Ali najgore je to što sam se zaljubila u oženjenog muškarca. Ne znam tko je od nas gori jer smo oboje dopustili da se to dogodi. Kad se samo sjetim svoje reakcije prije pet godina kad sam saznala da me zaručnik prevario. Poludjela sam, odmah sam se spakirala, otišla iz stana i prihvatila posao koji je zahtijevao boravak na mjestu što udaljenijem od Zagreba. Nisam poštena, znam. Međutim, život očito nije pošten jer se moj zaručnik bar oženio za tu djevojku i zaboravio me. Ja se nekako još uvijek mučim s tom činjenicom. Ne znam kako ću bez Krste i njegova stalnog pričanja o Osmanu koji toliko obožava. Žao mi ga je, napokon je postigao svoj cilj pronalaska cjelovitog Osmana samo da bi sve propalo u vodu, i to doslovno. Ne razumijem zašto već moraju otići, zašto nisu još malo mogli ostati. Tako su burno to odlučili da se nismo ni pravilno oprostili. Ako oni tako žele, neka i bude. 

Neću ih zvati. 

Neću se čuti s njima. 

Neću se čak ni raspitivati o njima.

Ako treba, zaboravit ću ih, nije mi to problem. 

Jedina mi je briga, hoće li oni zaboraviti mene… 

Mila Kurečić, 3. a

Pjesma o Klaudiju

 

U tami dvora, vladar sam sada ja,
Skrivam tajne u dubini srca svoga.
Između želje i krivnje hodam,
Sudbina me vodi, a krivnju na duši nosam.
Kuda god pođoh, grižnja savjesti me prati,
Za vlast sam se borio, no i dalje neću stati.
Hamletova sjena nad nama lebdi,
Njegov duh osvetom mi prijeti.
Moram biti lukav, moram biti pazan
Da sačuvam svoju krunu oprez mi je važan.
Na pozornici svijeta, igramo svoje uloge,
Klaudije sam, vladar dvora i svoje sudbine.

 

 

Mia Deskar, 3. d

Hamlet

Glavni lik Hamlet se zvao

u zadnjem činu na pod je pao.

Njegov otac isto Hamlet je bio

spavajući u vrtu snove je snio.

Kad je vidio svog oca kao duha,

od njegova straha nije se čula muha.

Ofelija mu se zvala draga,

smrti se Hamlet bojao kao vraga.

Ludost mu je od ruke išla, 

Ofelija je zbog tog s uma sišla.

Horacije mu se prijatelj zvao

za Hamleta on bi sve dao.

Nije znao što bi od života

po glavi mu se svašta mota.

Svog strica ubio je mačem,

svoju smrt završio je plačem.

Marica Ploskonka, 3.a

SKICA ZA SCENARIJ DRAME PREDSTAVA HAMLETA U SELU MRDUŠA DONJA – izmjena posljednje slike

 Nakon što je saznao da ga je Anđa špijunirala, Škoko je odlučan u namjeri da prekine njihov odnos. Tijekom uvježbavanja predstave Škoko Anđi jasno daje do znanja da zna za njezino špijuniranje i da je njihov odnos završio, što nju povrijedi. Nakon probe Škoko odlazi kući i počinje smišljati plan kako će raskrinkati Bukaru jer shvaća da je to jedini način da se njegov otac oslobodi krivnje. Prije same predstave Škoko odlazi do mjesnog kafića gdje je Bukara često provodio svoje slobodno vrijeme, ali s namjerom da ne bude primijećen. Pri samom ulazu u lokal čuje razgovor između Mačka i Bukare koji su bili u   stražnjoj prostoriji te odluči prisluškivati. U razgovoru je čuo kako Bukara priznaje Mačku da je on krivac za nedostatak novca iz zadružne blagajne. Nakon što je to čuo, Škoko ljutit odlazi kući smišljajući kako će to priopćiti ostalim mještanima Mrduše Donje. Škoko se nakon dugog razmišljanja odluči na hrabar potez te se odlučuje pojaviti na predstavi. Iako je u početku bio ljut, shvaća da nasilje donosi još više patnje, pa odlučuje pronaći mirno rješenje za sukobe u selu. Kada su se ljudi okupili kako bi gledali predstavu, prije samog početka Škoko izlazi na pozornicu odlučan u namjeri da kaže seljacima za Bukarino kazneno djelo. Pomoću svog oštrog uma i šarmantne osobnosti Škoko uspijeva pridobiti povjerenje svih mještana. Nakon što su saznali za Bukarino djelo, ljutiti mještani traže da se Bukara pojavi na pozornici i da sam prizna što je učinio. Bukara ljut i razočaran izlazi na pozornicu govoreći kako nije krivac on, već Škokin otac koji je već neko vrijeme u zatvoru. U tom trenutku na pozornici se pojavljuje Majkača koja u rukama nosi knjigu rashoda, za koju je Bukara mislio da je spaljena. Majkača, pomalo posramljena, priznaje kako je knjiga rashoda bila kod nje te kako je znala za Bukarino kazneno djelo od samog početka, ali ga je branila i pokrivala jer ga je voljela. Uz to, priznaje mještanima da je podmetnula kopiju knjige koju je Mačak ranije spalio, ali je osjećala  grižnju savjesti zbog nedužnog čovjeka u zatvoru pa je odlučila priznati istinu i moliti mještane svog sela za oprost. Bukara, ljut, tužan i posramljen, izlazi pred njih i ipak priznaje kako je on ukrao novac koji nedostaje u blagajni. Razlog tomu su dugovi koje je ostavio u lokalima za koje nije imao novaca platiti. Nakon duge rasprave među seljacima Bukara se sam odlučuje predate te oslobađaju Škokina oca. Nakon što je Škoko pokrenuo proces pomirenja u selu, Bukara shvaća svoje loše postupke i djela koja je činio zadnjih godina te se odlučuje promijeniti. Shvaća kako su poštenje, prijateljstvo i mir među mještanima najvažnije stavke u njegovu životu te počinje raditi na tome. Nakon mnogo zapleta i preokreta Škoko shvaća važnost ljubavi, oprosta i prijateljstva te umjesto da krene putem osvete, odluči pružiti ruku pomirenja i zajedno s mještanima sela Mrduše Donje stvoriti mir. Također shvaća da i dalje gaji osjećaje prema Anđi, te se nakon dugog razgovora s njom odlučuju boriti za svoju ljubav i potražiti podršku od prijatelja i obitelji u njezinu ostvarenju. Tako je na kraju selo Mrduša Donja procvjetalo. Ljubav, razumijevanje i mir koji su Škoko i Anđa donijeli svojom odlučnošću proširila se na sve stanovnike. Kada je odradio svoju kaznu, u miru i prijateljstvu pridružuje im se Bukara koji je shvatio svoje pogreške i odlučio promijeniti ponašanje. Odlučio se iskupiti za loše postupke i pomoći Škoki i Anđi u njihovim avanturama. Tako postaje prijatelj i podrška za sve stanovnike Mrduša Donja.

 

Maria Dogan, 3. b

Hamletov dnevnik

Dragi dnevniče,

nakon smrti moga oca sve je pošlo po zlu i moji su dani ispunjeni sumnjom i tjeskobom. Moj stric Klaudije oženio se mojom majkom samo kako bi preuzeo krunu. Gledajući ih, mislio sam da moj život ne može biti gori, no onda su mi moji stražari rekli da se noću na zidinama pojavljuje silueta s vojnim oklopom koja podsjeća na moga oca. Osobno sam otišao provjeriti točnost te informacije i upravo je ta noć rezultirala novim, ključnim saznanjima. Možda će zvučati suludo, no razgovarao sam s duhom svoga oca i od njega sam saznao da ga je usmrtio moj stric Klaudije. Posljednja stvar koju moj otac traži od mene jest osveta. Nakon tog susreta sve se promijenilo. Prvo nisam znao što učiniti i kako osvetiti oca pa sam se pred ostalim ljudima na dvoru pretvarao da sam poludio od silne tuge za ocem. Od tada svi razgovaraju sa mnom s mnogo opreza, no to mi daje dodatnog prostora za razmišljanje. Mogao bih odmah osvetiti oca da me ne sprječava pitanje o istinitosti onoga što duh tvrdi. Kada se danas na dvoru pojavila putujuća glumačka družina, dosjetio sam se odličnog načina kojim ću provjeriti Klaudijevu nevinost. Glumačka družina pomoći će mi s uprizorenjem predstave u kojoj će kralj Gonzago biti ubijen identično kao i moj otac. Tijekom predstave bit ću u publici  i promatrati Klaudijevu reakciju koja zasigurno neće izostati ako je duh govorio istinu. Odmah sam započeo s pripremom scenarija, a uz odlične glumce ova predstava ne bi trebala biti velik problem. Moram biti mudar i oprezan tijekom provođenja svog plana jer vrlo lako može sve poći po zlu. Svjestan sam da se upuštam u opasnu igru, no moram otkriti istinu i zadovoljiti pravdu. Osjećam se zarobljeno u vrtlogu svojih misli i srce mi je teško od tereta koji nosim, no kako da noću mirno spavam kada ni duša moga oca nije u miru. Nisam još siguran što ću učiniti ako Klaudije zaista bude raskrinkan, ali o tome ću razmišljati neki drugi dan jer sam danas ionako dovoljno isrcpljen zbog priprema predstave. Trenutno me tješi jedino nada da će uskoro sve biti gotovo. Pisat ću ponovno nakon predstave jer predosjećam da će se na njoj dogoditi veliki preokret.

 

Lucija Klešić, 3. a

Zorin dnevnički zapis, Koraljna vrata

Dragi dnevniče,

današnji dan bio mi je najteži dan u životu. Živim na Lastovu već dugo i život ovdje zna biti poprilično dosadan, no u zadnjih nekoliko tjedana sve se promijenilo. Ovdje radim ono što volim i moram priznati da sam upoznala mnogo zanimljivih ljudi, ali od svih koje kao liječnica upoznam istaknuo se Krsto. Sasvim slučajno upoznala sam ga za vrijeme jednog kućnog poziva koji je na kraju ispao nepotreban jer je Krsto sasvim sam uspio spasiti domaćicu Teru. Svima je to bilo vrlo neobično, ali ja sam primijetila neobičan prah po Terinim ustima i Krstinim rukama. Od našeg prvog pogleda moram priznati da me Krsto zainteresirao, a istu privlačnost osjetila sam i s njegove strane. Narednih par dana počeli smo više razgovarati i otkrio mi je sve što zna o izgubljenom Osmanu, ali ja nisam baš vjerovala u priču o ljekovitom prahu jer kada sam ga testirala, pokazalo se da je samo obična prašina. Uz Krstu zavoljela sam i malenoga Irfana koji se jako razbolio. Osobno nikako nisam željela upotrijebiti prah Osmana kao lijek, no kada sam vidjela Irfana tako bolesnog, mislila sam da nema drugog rješenja nego dati mu prah i nadati se da će ozdraviti. Ono što me najviše iznenadilo bilo je to što Krsto nije želio Irfanu dati prah jer je smatrao da je to nesreća! Posvađali smo se i ja sam izgubila svu nadu za Irfanovo ozdravljenje. Na iznenađenje svih, travarica je, čuvši za Irfanovu bolest, pomiješala neke trave i njegovo se stanje popravilo. Mislila sam da će tada svi moji problemi biti riješeni i da ćemo Krsto i ja moći ostati zajedno na otoku, ali primijetila sam da se on neobično ponaša i nikako mi nije želio otkriti što ga muči. Danas, na dan Poklada, s Irfanom sam promatrala lomaču kada je do nas dotrčao Krsto. „Odlazim“, rekao je bez ikakva objašnjenja. Sve što smo imali zajedno, sve što smo prošli, odlučio je samo tako ostaviti. Zagrlio je i mene i Irfana, ali u tom trenutku ništa me nije moglo utješiti. Ne znam kako ću nastaviti dalje bez Krste, pogotovo jer je ova epidemija zdravlja daleko od završene. Moram pokušati biti snažna za sve bolesne na otoku, ali ponajviše za Irfana jer je i on izgubio sebi blisku osobu. Tko zna što mi sutra nosi…

 

Klara Volenik, 3. d

Dijete, ili ne?

 Oprostio bih ti, ali

ne mogu

gurnuo si me u

ponore tjeskobe i nemira

Pokazivao kako su u pravu

oni koji ne prihvaćaju druge

oni koji mrze Književnost

 

No vidiš,

naposljetku, zavolio sam

Književnost više nego tebe

više nego moj boravak

blizu tebe

 

Oprostio bih ti, ali

ne mogu

 

                            -tebi oče, koji si bio

                            sve samo ne otac

Laura Crvenka, 4. a